Toga jutra na Zavodu za sudsku medicinu bilo je neobično tiho. Natiskalo se tamo pedesetak duša, utonulih u vlastite misli, ali ne proizvode ni najmanji zvuk. Sjede jedni sučelice drugima, ali se ne gledaju. Dobro se poznaju, u proteklih 20 godina imali su za to prilike. Ne primjećuju ni dug hodnik kroz koji se vanjska svjetlost neobično lomi i obasjava staklene ormare pune prašnjavih eksponata, ali i njihova lica koja nevješto kriju od tuđih pogleda. Jer, znaju oni dobro da su stigli na kraj puta. Težak je zrak.
Tišinu prekida dolazak pukovnika Ivana Grujića. Ozbiljan je, odjeven u crno odijelo i bijelu košulju, proziva ih, za njima zatvara vrata pa im se obraća u poluglasu, pruža fotografije na kojima su kosti sina, oca, brata. Sjedi tik uz njih, prati im uzdah, svaki treptaj tijela, gleda ih u oči, govori da nisu sami.
Na kraju dana on je taj koji ostaje sam, u svom uredu uz obalu Save, u zagrebačkoj Kockici, negdašnjem biseru socijalističke urbane arhitekture, gdje se smjestila i Uprava za zatočene i nestale pri Ministarstvu branitelja, kojoj je na čelu.
– Premda smo razvili cijeli sustav psiho-socijalne pomoći obiteljima i dobro ih uputili u sve što bi ih moglo dočekati i premda racionalno znaju da njihovi najmiliji više nisu živi, ti ljudi uvijek gaje nadu. Ja sam taj koji im tu posljednju nadu ubije – kaže, otpivši gutljaj jake crne kave.
Profesionalan i uporan
Oko njega svud unaokolo knjige, fascikli, registratori, a u njima i neke brojke. U 18 godina njegov je tim ekshumirao 4682 osobe stradale u Domovinskom ratu. Identificirao ih je 3758, preciznije, 86 posto. Za struku, to su iznimne brojke, no za pukovnika Grujića to su ljudi. Znaju to dobro obitelji, ali i njegovi nadređeni, pa ga sve ove godine nisu dirali: odlazile su i dolazile vlade, promijenilo se pet premijera, a on bi ostajao. Zašto i ne bi? Kao pripadnik HV-a držao je da ne treba biti stranački opredijeljen. Uvidjelo se da ima rezultate, da je profesionalan, nekonfliktan i uporan. I da je jedini pomoćnik ministra koji sam sjeda za volan, vozi u čudno doba dana i noći, luta po selima, navlači gumene čizme, zabija radar u tvrdu zemlju i traga za grobnicama.
– Radno vrijeme ne postoji, mi smo mali tim, ali ovdje svi rade sve. Osobno, u cijelom procesu traganja napravio sam milijun kilometara. Jednom sam izračunao da sam dvije godine života proveo samo za volanom – kaže 52-godišnji Osječanin, po struci kriminalist i inženjer prometa, pa se potom mislima vraća u proljeće 1993. kada je kao časnik MUP-a iz rodnog grada pozvan u Zagreb, u Ministarstvo obrane koje je oformilo posebnu komisiju koja će se baviti razmjenom ratnih zarobljenika. Pregovori, sjeća se, nikad nisu trajali manje od osam sati, a vodio ih je na okupiranim područjima, u transporterima UN-a, u kukuruzištima, u šumama, na skelama. Više je puta zarobljen i zadržan kao talac. Uspješno je obavio više od stotinu razmjena, među njima i Somborsku skupinu, i pritom dobro svladao pravila igre.
– To je disciplina koja ima svoje zakonitosti, najvažnije je, prvo, nikad ne reći „ne“, jer se stvar završava i, drugo, treba biti uporan. I psiholog. Sjećam se kako smo jednom na razmjeni čuli grmljavinu topova u daljini, a kolegica je nepažljivo rekla: “Izgleda da će oluja.” Srpski vojnici su to shvatili kao provokaciju zbog akcije Oluja, pa su počeli skakati, prijetiti, živa drama. Jednom sam, samo jednom, i ja bio nepažljiv. U Bosni oko Čelebića toga je dana sve mirisalo na komplikaciju. Njihov pukovnik Beara znao je sve o meni pa je kazao da će Osijek sutra biti u njegovim rukama, a ja nisam izdržao da ne kažem da “Osijek nikada neće biti Ocek”. Razljutio se svojski i šest sati me držao zatočenog – kazuje pukovnik Grujić i potom se prisjeća razmjene posljednjeg ratnog zarobljenika, pukovnika Petrića, kojeg su Arkanovi ljudi godinu dana ranije zarobili negdje kod Vinkovaca. Čovjek je bio tako izudaran i zarastao – nokti su mu bili nekoliko centimetara dugački – da su osječki liječnici, koji su u ratu doista vidjeli sve, ostali zapanjeni prizorom.
Bilo je to posljednji put da je kući vratio živog čovjeka. I onda je sve utihnulo, a pukovnik Grujić počeo je otvarati masovne grobnice. Danas, kad su njegovu timu, među kojima su i vrhunski znanstvenici, na raspolaganju tri bagera, hladnjača, niz vozila i georadari, prisjeća se prvih ekshumacija u Podunavlju i na Banovini uz lopatu, jedan kombi i nekoliko polupriučenih entuzijasta. Stručna literatura bila je vrlo oskudna, stoga su im dragocjenu pomoć pružali američki stručnjaci koji bi doputovali na nekoliko dana i učili ih zanatu. No, ništa, ama baš ništa nije ga, priznaje, moglo pripremiti za Ovčaru.
– Radimo kao profesionalci i nastojimo potisnuti emocije, ali nikad do kraja. Meni je najveći šok bio trenutak kad smo potpuno otvorili Ovčaru, najveću grobnicu koju sam dotad vidio. Nikada neću zaboraviti isprepletena tijela ljudi i milijun pitanja koja su se rojila. Razmišljao sam koliko je straha bilo na tom mjestu, užasa, očekivanja, nadanja da će preživjeti. Pitao sam se tko je taj tko si dopušta da na jednom mjestu ubije toliko ljudi, bez ikakva razloga. Istodobno sam se trudio fokusirati na svoj zadatak, utvrditi tko su ti ljudi i što im se točno dogodilo. A onda sam vidio tog dječaka i kraj njega plišanog medvjedića ... – zastaje pukovnik i prvi put nakon nekoliko sati posegne za cigaretom pa se sjeti da to nije dopušteno. No, nije pušenje jedino što ovdje nije dopušteno: nisu ni suze jer pripadaju obiteljima, njima je najteže.
– Kroz godine, upoznao sam sve te ljude, dobro znam svakog do njih, ali i njihove bližnje koje traže, znam sva imena, tjelesne osobine i mane, znam tko gdje ima tetovažu ili madež. Teško mi je kad u nekom trenutku ekshumacije, duboko u zemlji naiđem na osobni dokument s dobro poznatim imenom. Kad vidim što je ostalo od čovjeka... – zastaje pukovnik Grujić pa nastavlja – ... upravo zato nastojimo izbjeći da članovi obitelji budu blizu mjesta ekshumacije, da ne vide ono što mi vidimo. No, nekad se dogodi da jednostavno prođu sve barijere i ne možete ih zaustaviti. Jednom smo u šumi pronašli posmrtne ostatke vojnika, posve zaraslog u raslinje, a u džepu osobnu iskaznicu pa nije bilo nikakve sumnje o kome je riječ. Odjednom je, nakon 15 godina čekanja, odnekud banula njegova majka, pa nismo stigli ni mogli skriti taj prizor. A bio je strašan...
Navlas istu scenu jednom je, 1998. u Berku kod Vukovara, vidio i jedan otac. Prepoznao je sina, pa počeo sumanuto trčati u krug, jedva su ga sustigli preko polja jer je namjerio ravno u selo tražiti krivca, vičući da će napraviti zlo. Dogodi li se, pitamo, da svoj bijes usmjere na njega? Dugo je šutio, pa odgovorio biranim riječima.
– S jedne strane, ti ljudi osjećaju olakšanje i zahvalnost, ali dio krivnje personaliziraju. Osobito oni koji još uvijek traže i čekaju, pa sve frustracije, ali i krivnju za taj nestanak svjesno ili nesvjesno usmjeravaju na nas. Krivi smo mi što još nismo našli, a ne onaj koji je to prouzročio. Kriv je onaj koji je dostupan – kaže, dodajući kako je ipak riječ o izoliranim slučajevima.
Većina dobro zna da je njegov posao i više od humanitarnog i da svaka žrtva čije je ime zapisano u dokumentima njegova ureda znači novi dokaz na suđenjima za ratne zločine, od Balkana do Haaga, gdje je i osobno svjedočio u suđenjima Miloševiću, Mili Martiću te Vukovarskoj trojci.
I pukovnici plaču
I kada se već činilo da je razgovor završen, iznenada se vratio mislima 15-ak godina unatrag, na područje Čelebića u BiH, do neke razmjene koja je trajala dva dana i jednu noć. Ujutro, odnekud su se stvorili članovi obitelji tih ljudi koji su u tom času bili zatočeni više od dvije godine.
– Odjednom, osjetim da me netko vuče za hlače. Kad ono, dječarac, i danas se dobro sjećam imena, bio je to sin Vlade Ugrina. Pogledam ga, i on me pita: Hoćeš li ti dovesti mog tatu? Rekao sam da mu se bez oca ne vraćam... – kaže, a izdajnička mu se suza otkotrlja niz obraz. – Istog dana doista sam vratio oca tom dječaku. Vidite, i pukovnici plaču. Ova potraga postala je za mene osobna stvar, moj problem. Možda to nije dobro, ali drukčije ne znam. Kad posao postane samo posao, onda ga više ne treba raditi – kaže pukovnik Grujić. Nikad, ali nikad o svom poslu ne priča svojim bližnjima. Ne kaže im čak ni to da ga nestali progone u snovima. Radije sjedne na Yamahu pa nestane i on, ali se vrati. Na njegovu su popisu još 1794 osobe.
Sjecam se nesto prije rata sam se nesto petljao sa kcerkom jednog JNA \"oficira\" i ona je uporno govorila Ocek, Ocek,... Bez obzira koliko sam je upozoravao da se grad zove Osijek i da kao takav ostaje Osijek, nije pomoglo. Pocela se smijati i nastavila spominjati neku rodbinu is Oceka. Naravno da od te veze nije bilo nista, a Osijek je ostao Osijek.