GSS-ovac: 'Imao sam osjećaj da sam ja kriv što je nismo pronašli'

Draga Antonia, vjerujem da si se pridružila zboru nebeskih anđela, tvoja Ivana. Laka ti zemlja, našla si svoj mir, tvoj Stipe. Počivala u miru... Od jutra, već stotine ispisanih stranica knjige žalosti u predvorju Gimnazije Ivana Meštrovića u Drnišu, bijela svijeća i fotografija Antonije Bilić. Baš kao i na ulaznim vratima škole. Bila je ta fotografija ondje svih 540 dana, samo što je tog jutra iznad njezina lijepog lica, u lijevom uglu, netko docrtao ravnu crtu crnom bojom. A tako nije trebalo biti.

Ravnatelj škole Ivan Zeljko, koji je još ljetos predvodio mimohod nade ulicama Drniša, danas djeluje kao potpuno slomljen čovjek.

– Nisam noćas spavao, iza nas je 17 mjeseci agonije, pa ipak, šokiran sam – jedva je sricao tražeći riječi. Upravo se vratio iz Krički, do maloprije sjedio s Antonijinim roditeljima. Zamolili su ga da prenese njihovu želju medijima da ovih dana izbjegavaju članove obitelji Bilić, posebno tijekom ispraćaja. Novinare su zamolili da svoj posao obavljaju s pristojne udaljenosti.

– Prenio sam im da zove mnoštvo ljudi iz cijele Hrvatske, nude pomoć. Obitelj je umorna, 17 mjeseci nisu spavali, ali sada je najbitnije da Antonia konačno dobije svoj grob na kojem ćemo se svi mi moći pokloniti, zapaliti svijeću i donijeti cvijeće – kazao je ravnatelj te dodao kako je dan u školi počeo minutom šutnje za Antoniju.

Sudnji dan u Kričkama

Odnekud, potresena, nailazi školska referentica Slavka Brakus. Bila je, kaže, možda posljednja osoba koja je razgovarala s Antonijom. Priča kako je djevojka, koja je u tom trenutku završila srednjoškolsko obrazovanje, došla k njoj po upute za polaganje završnog ispita.

– Bila je tako vesela, razdragana, puna planova. Zar je itko mogao naslutiti što je čeka koji trenutak kasnije? Beskrajno sam tužna, mislim na njezine roditelje i sestre i njihovu tragediju. Kad god bih srela gospođu Milku, govorila bi o nadi da će se Antonia vratiti – kaže Slavka Brakus.

I dok se drniška gimnazija opraštala od Antonije, koji kilometar dalje njezino rodno selo Kričke sablasno je pusto. Nijedan prolaznik, vozilo, čak ni pas. Samo prolom oblaka iz kojeg curi kao da je sudnji dan. U obližnjem kafiću Antonijina fotografija. Pogled na taj plakat bio mu je, kaže Anton Vukičević, pročelnik šibenskog GSS-a, svih 17 mjeseci nadljudski motiv u potrazi za djetetom koje je poznavao.

– Stanujem u blizini pa sam gazdu zamolio da ne skida njezinu sliku. Taj pogled me proganjao, imao sam osjećaj da sam ja kriv što je nismo pronašli, osjećaj koji ni sam ne razumijem. Kad smo isušili jezero Brljan i pregledali sve glavne i sporedne putove u našem kraju, nastavio sam je tražiti. I zato me boli što se neki sad nabacuju kritikom po nama, a znam da smo učinili sve što je bilo u našoj moći. Sada je najvažnije da je Antonia našla svoj mir – kaže Anton.

Slaže se i njezina vjeroučiteljica Veronika Kosor.

– Često je govorila da će učiniti nešto veliko, da će promijeniti svijet. Imala je u sebi duboku vjeru da poslije ovog života postoji život i da moralne vrijednosti igraju ključnu ulogu u izgradnji našeg društva.

Vjerovala odraslima

Zagovarala je promjenu društva kroz duhovnost. Jednom smo u zbornici skupljali priloge za Crveni križ. Kad je prišla, iz džepa je izvadila nekoliko kuna i rekla: Nemam više, ali je od srca. Iznimno je vjerovala odraslima – rekla je vjeroučiteljica. Na žalost, s puno vjere sjela je u kamion čovjeka koji je tu vjeru pogazio i odvezao je u smrt.

>> Pronađene kosti pripadaju Antoniji Bilić!