Dan B, Bitka kod Stubice, bliži se iz sata u sat. Dva vječna protivnika u borbi dobra i zla, Matija Gubec i Franjo Tahy, sučelit će svoje vojske na bojnom polju ispred dvorca Stubički Golubovec u subotu, nakon podneva. Mačevi, topovi, eksplozije, streličari, najveća je to kostimirana bitka u našoj zemlji već dva desetljeća, sa stotinama kostimiranih sudionika. Spektakl koji uživo gleda svake veljače i do 20.000 ljudi, što je broj koji može napuniti zagrebačka Arena na koncertu, primjerice Prljavog kazališta. Uoči bitke dva vječna protivnika, Matija i Franjo, sjela su za isti stol. U bertiji Pod lipom, kod gazde Bože Sačera, naručili su gemišt od stubičkog žutog muškata susjeda Znike, te za čitatelje Nedjeljnog Večernjeg, sudjelovali u – sučeljavanju.
– Kradete nas! Bitku smo izgubili, ali ne i rat. Ne damo svoje kmetske žene koje nam ti i tvoja četiri sina otimate i vodite u dvorac! – veli Matija Gubec. – Ne, vi nas kradete! Pazite, oni se bune jer je porez samo desetina! Deset posto. A to što je danas dva i pola puta veći, 25 posto, to se nitko ne buni. A tad im je PDV od 10 posto bio puno! – kreće u priču Franjo Tahy. – Sučelili smo se nas dvojica još prije 452 godine, ali s mačem... Sučelit ćemo se i ove godine, pomirbe nema – veli Franjo Tahy.
U sučeljavanju su sudjelovali glavni akteri Družbe vitezova zlatnog kaleža, koja već 17 godina organizira u veljači "Seljačku bunu 1573. – Bitku kod Stubice" u Donjoj Stubici. Kao čuvari baštine Franju Tahyja utjelovljuje Zdravko Grabušić, Igor Frajtag lik simbola revolucije Matije Gupca, vrhovnoga kapetana Iliju Gregorića igra predsjednik Družbe vitezova zlatnog kaleža Ivan Štefek, a njegov zamjenik Matija Djanješić po Gupcu je i dobio – ime.
Je li istina da se seljaci bune i zato što ste vi kao velikaš uveli pravilo prve bračne noći, odnosno da imate pravo prvu bračnu noć provesti s mladom budućom ženom svoga kmeta? – Istina je, imam na to pravo! Ako mogu Osmanlije, mogu i ja – veli Tahy.
– Prokleti Tahy! – počinje Matija Gubec, pa nastavlja: – Mi smo napisali optužnicu protiv Franje Tahyja, duga je 30 metara! I poslali smo je caru Maksimilijanu II. u Beč. Ništa. Znamo da je Tahy bio i na krunjenju tog rimsko-njemačkog cara, ugarsko-hrvatskog i češkog kralja, bili su frendovi i ništa nama kmetovima nije pomogao. Tahy je, istina, imao zasluge, ako pitate cara, borio se protiv Turaka, i tu se kod nas u Zagorje došao odmarati. Zaje*avati. Core biznis mu je proizvodnja vina, on opskrbljuje kompletnu vojsku, desetke tisuća vojnika, koji se bore na strani Beča protiv Osmanlija. Odavde do Ugarske, svi piju Tahyjevu zagorsku belinu. Njegovi pusti zagorski vinogradi danas su mjesta poznata kao Hižakovec, u kojem sam se ja rodio, Brezje, Slani Potok, Podgora... I u tim vinogradima mi kmeti radimo. Ali, prešlo je svaku mjeru! – govori Gubec.
Na što ste se, konkretno, žalili u optužnici dugoj 30 metara? – Evo pravih imena, kmetu Iveku Jakšiću uzeo je hižu, trsje i sav imetak! Sve što je stvorio, a toga je za jednog kmeta bilo puno. Joži je oteo kćer ljepoticu. Kmetu Jankiću uzeo je konja. Kmetu Benku je uzeo vino, a kad se ovaj bunio, u okovima ga je odvezao u tamnicu u Susedgrad i tamo su ga bičevali do smrti. Kmetu Kraševcu uzeo je jednog pajceka jer drugo ništa nije imao. Da je imao pet pajceka, uzeo bi mu svih pet! – objašnjava Ilija Gregorić, vrhovni kapetan i zapovjednik vojske Seljačke bune.
Jeste li, Tahy, na dvorište dolazili sami i oduzimali kmetovima njihov imetak? – Sam?! (smijeh) Išli su moji vojnici. U oklopima, na konjima, zaštićeni i naoružani. Ja bih rekao: "Danas hoću odojka" i oni bi ga donijeli u dvorac. Danas bi bilo lakše, mogli bismo dronom iz dvorca vidjeti tko što ima u dvorištu, pa onda u akciju. Moji vojnici imaju mačeve, koplja, helebarde, odnosno spoj koplja i sjekire, i nije im problem ići na goloruke kmetove. Uz vojsku sam, da sve bude službeno, slao i notara, danas bi to bio javni bilježnik, koji je marljivo zapisivao tko što ima. Sjetite se Pabla Escobara, i on je zapisivao svoje dužnike. Kažem, bune se zbog samo – jedne desetine! – priča Tahy.
Tko može više popiti? – Ja – veli Tahy. – Moramo sve skrivati od Tahyja. Dojdem doma, i ovi Tahyjevi su mi sve vino odneli. Njemu nije ni do kvalitete, samo da bi se natakal i čube naleval! Mi skrivečki pijemo u Zagorju još od tada. OK, danas se više ne pije skrivečki, bar se nešto promijenilo nabolje – dodaje Gubec.
Što ste po horoskopu? – Nemam pojma, zna se samo da sam rođen 1526. godine. Ni mjesec, ni godišnje doba, a kamoli dan. Puno ime mi je Franjo Tahy de Tahvár et Tarkő. Kao da igram za Brazil! – U crkvenim knjigama piše da je Ambroz, Matija Gubec rođen oko 1548. godine. Dakle, nije sigurna ni godina, a kamoli horoskopski znak. U ono vrijeme rodio si se na dvorištu, u kući na tavanu, pa su te pustili doma da vide je l' buš preživil. Vjera? – Protestant! – veli Tahy. – Katolik, pa evo tu kraj Gupčeve lipe je i crkva sv. Jurja. Za koga navijate? – Dinamo! Sprašili su plavi Milan u srijedu, kao što ćemo mi kmete u subotu! – kaže Tahy. A Gubec? – Navijam za NK Matija Gubec iz Gornje Stubice!
Tko ima više uspjeha u ljubavi? – Ja ni ženu nemam. Kakva ljubav, pa mi smo morali brke curama crtati da bi ih sakrili od Tahyjevih. Sve nam bi ih pokrao – veli Gubec. Vi, Tahy? – Pa ja imam bar tucet djece, kad se sve skupa zbroji. Što bračne, što izvanbračne. Prva žena bila je Jelena Zrinska, ja sam šogor Nikole Zrinskog Sigetskog, to mu je sestra. Bila je ljepotica. Puno sam i drugih žena ljubio...
Kako je izgledao Franjo Tahy? – Kosa iza uha, brada, brkovi. Frizura pomalo kao – fudbalerka. Nitko nikad nije napravio ozbiljan doktorat o Tahiju i Gupcu, svi su zapisi uglavnom iz Crkve pa se mnogo toga samo nagađa. A Gubec? – Brkovi. Ako pogledate spomenik Antuna Augustinčića, a čiju je izradu naručio sam Tito, vidjet ćete Matiju Gupca s – brkovima. Ne zna se točno kako je izgledao, ali u pravilu ga se opisuje kao čovjeka s brkovima. U povodu 400. godišnjice Bitke kod Stubice Augustinčić je napravio kip čije lice, ako se malo bolje zadubite u njega, izgleda kao – Josip Broz. Slične su linije. Tito je i proslavio Gupca, a u Zagorju se veli da je socijalistička revolucija počela s Gupcem, a završila s Brozom. Gubec je u to doba za Tita bio kao Che Guevara za Fidela Castra. Junak revolucije.
Vratimo se na vjeru, Tahy je protestant. – Kad sam došao na vlast, katoličku crkvu u Donjoj Stubici sam prenamijenio u protestantsku. Tamo mi je, na kraju, grob. Bila je do Drugog svjetskog rata i grob i nadgrobna ploča, koja je danas u Muzeju seljačkih buna, u dvorcu Oršić. Više izvora navodi kako je pobuna protiv Tahyja zapravo bila – urota. Zavjera. I to ne kmetska, nego upravo plemića i konkurenata, koji su nahuškali kmetove. – Istina, lako je moguće da su mnogi vlastelini bili jalni na Tahyja, uostalom nakon što je kupio polovinu susedgradsko-stubičkog vlastelinstva, godinama se sukobljavao s porodicom Henning, koja je imala drugu polovinu u svom vlasništvu. Uršula Henning to mu nije oprostila. Moguće je i da su oni "napuntali" kmetove u svoju korist, da je i politika, nažalost, imala utjecaj u Seljačkoj buni. Kmetove nije bilo teško napuntati, nagovoriti na pobunu, a nisu ni lako živjeli pod Tahyjem. Moguće je da je u zavjeri protiv Tahyja sudjelovala i ekipa iz metropole. Jer, državnom vrhu nije bilo u interesu da tako blizu Zagreba ima protestanta – priča Tahy.
Zašto su maknuli nadgrobnu ploču iz crkve? – Tadašnji je svećenik shvatio da je Tahyjev spomenik poput onog u Veroni, Romeu i Juliji, na kojem turisti često, za sreću, diraju grudi Juliji. Ovdje, u Stubici, vjerovalo se kako žene koje nisu mogle zatrudnjeti možda sreću pronađu u tome što će primiti za međunožje Tahyja. Klečale su pred njim, ljubile su nadgrobnu ploču, smatrale ga svecem. S godinama je međunožje sve više svijetlilo, taj je dio spomenika bio glađi nego ostatak, i svećenik je shvatio što se događa pa ga je spremio ispod zvonika.
Povijest piše kako je Gubec pogubljen na Markovu trgu, a biskup i ban Juraj Drašković u pismu kralju pisao je kako će "Gubec-bega ostalima za primjer okruniti usijanom željeznom krunom". Što se dogodilo na njegovu smaknuću? – Postoji teorija da je Gubec, kojeg su nakon poraza njegove ustaničke vojske uhvatili, pobjegao. Da je preživio. Možda je završio u Argentini ili Australiji. (smijeh) Ipak, realno je da je stradao okrunjen užarenom brnjicom za krave. Ta je kruna bila ismijavanje kmetskoga kralja, sprdačina s njegovom željom da Zagorje te dijelovi Slovenije i Austrije budu kmetsko kraljevstvo. Željeli su mu poručiti: "To ti sada tvoja kruna!" Gotovo sigurno je preminuo u trenutku krunjenja, ali su ga nakon toga još i raščetvorili. Za svaki slučaj. Bila je to poruka da će svi koji će imati slične planove, organizirati bune, završiti na isti način – pričaju pod Gupčevom lipom. Mučili su ga pred publikom pet sati, a zatim ga je krvoločni Morencz Bahiczy raščetvorio. Bez sumnje, Gubec je bio domaći William Wallace, a zna se da su Englezi u srednjem vijeku tako, da ih raščetvore, pogubljivali svoje protivnike.
Jesu li se Matija Gubec i Franjo Tahy ikad susreli? – Ne. Nikad. Osim na bojnom polju. Moguće je da je Tahy bio na pogubljenju na Markovu trgu, ali ni to ne znamo sa sigurnošću. I on se nakon bune razbolio te umro godinu dana poslije. Na kraju, Franjo Tahy se više od 300 godina nije spominjao kao negativac, sve dok August Šenoa nije napisao "Seljačku bunu" 1877. Tek tu, kod Šenoe, a doba je to kada su se naši bunili protiv Mađara, daje viziju Tahyja kakvoga ga danas znamo. Da je on apsolutni krivac za bunu, silnik, uzročnik svih zala i problema. Možda nije bio... – priča Tahy.
Gubec nastavlja: – Puk Zagorja vjeruje da njihov nesuđeni kmetski kralj nije umro, nego da su se nad njim i njegovom vojskom sklopila dva brijega. Vjeruje se kako Gubec sjedi ispod ta dva brijega sa svojim kapetanima za kamenim stolom na kojem su pune čaše vina. Brada mu se ovija oko stola, pa kada se omota devet puta, tada će se brda opet rastvoriti i Gubec će sa svojom vojskom ponovo osvanuti. Moguće je, ali male su za to šanse, da su Matiju Gupca, nakon što su ga preko Sljemena odveli u Zagreb na ispitivanje s drugim zarobljenicima, i pustili. No ona legenda prema kojoj se svi ravnaju i koja se uvriježila kao službena jest da je bio osuđen i pogubljen.
Zašto ste bunu organizirali usred zime? – Jer je gospodi bilo teško ratovati po zimi. Bili su u oklopima, teški i nepokretni. A i Osmanlije su manje prijetili u to doba. Bili su kmetovi lukavi! – govori Gubec. Kako ste se raspoznavali? – Doba je to bez interneta, mobitela. A glas se širio brzo. Širio se, preko Krškog sve do Štajerske. U dva tjedna, bez ikakvih drugih komunikacija osim predajom, dogovoreno je da ćemo ići u puntu! Kmetovi su puntari, oni su se napuntali. To je bila punta, a ne buna. Buna je moderan naziv. No plan je bio da buna kreće u trenutku kad padne prvi – snijeg. To je bio znak. Kad prvi snijeg padne, kreće buna. A znak raspoznavanja bilo je kokotovo pero na šeširu ili zimzeleni bušpan, odnosno šimšir. Kad bismo mi puntari vidjeli nekoga s perom ili šimširom, znali smo da je naš – govori Gubec.
Koliko je dugo trajala Seljačka buna, koliko se dugo ratovalo? – Točno 13 dana. Sudjelovali su svi, nisu imali što izgubiti. Žene, muškarci, staro i mlado. I babe i djedovi, redom goloruki. Kada točno počinje bitka? – U noći na 28. siječnja 1573. godine napali smo Cesargrad. Bitka se naziva i Velika seljačka buna, Seljački rat, Hrvatsko-slovenska seljačka buna. Prvo smo napali Cesargrad u Klanjcu, jer je bio slabo čuvan, tamo smo oduzeli dosta oružja, baruta... Bilo ga je lako osvojiti. Borilo se i po cijelom Zagorju u idućim danima, i kod Lepoglave, kod Krškog, išlo se prema Zaprešiću, Žumberku, velika je bitka bila i u Kerestincu. Borbe su trajale 13 dana, a bilo je više vojski koje su se ovdje pod Gupčevom lipom u Gornjoj Stubici tjednima organizirale i dogovarale. Vojske su bile Gupčeve, Gregurićeve, Kupinićeve, jednu je vodio Ivan Pasanac. Djelovalo se istovremeno, svaki na svom području.
Seljaci su dobro napredovali, kad je krenulo po zlu? – Vrhovni kapetan seljačke vojske bio je Ilija Gregorić, iskusni veteran ratova s Osmanlijama, koji je sa žumberačkim uskocima dogovorio da će prijeći na kmetsku stranu. No čini se da je uskoke ondašnja vlast dobro potplatila, dali su veću kesu, i prešli su na plemićku stranu. Tu je Gregurić počeo gubiti bitke. Vlastelini su počeli pritiskati kmetsku vojsku, i sva se vojska konačno našla u Stubici, tu je bila slavna bitka 9. veljače 1573. godine. Za kmetove je to bilo – ili jesmo ili nismo – objašnjava Ilija Gregorić, zapovjednik seljačke bune.
Koliko je trajala bitka kod Stubice? – Četiri vure. Borilo se na Stubičkom polju, tamo gdje se danas kupaju u Termama Jezerčica i Termama Stubaki, gdje je željeznička stanica. Vjeruje se da je kmetova bilo 6000, tada već nešto i naoružanih iz prošlih bitki u kojima su došli do oružja, a da je Tahijeva vojska imala oko 4000 vojnika.
Što je odlučilo bitku? – Ban Gašpar Alapić, koji je došao s vatrenim oružjem. Barut, puške, kubure protiv seljaka koji je u ruci imao možda oklop i mač, a možda samo čekić. Koliko je ljudi stradalo? – Gotovo svi. A oni koji su preživjeli, njih su zarobili, vješali po hrastovima. Tjednima nakon bitke slijedila je odmazda, vojska je lovila pobunjenike po selima, bilo je i cinkera. Malo je pisanih tragova, a vjeruje se kako su išli namjerno uništiti sve dokaze kako se takve punte, odnosno bune, ne bi ponovile. Tamo na Kamenjaku, gdje je bila bitka, nedaleko od željezničke stanice na hrastovima su mnogi obješeni. Izrugivali su se seljacima, želeći im pokazati kako će završiti. "Sad na galgama visiš! Ne buš više puntu dizao", govorili su. A galge su ono na čemu vise pajceki za vrijeme kolinja – objašnjava Božo Sačer, vlasnik bertije Pod lipom.
Je li svaka kuća u Zagorju imala puntara? – Jest. Tadašnjih 6000 pobunjenih, s obzirom na brojku koliko je tada bilo stanovnika, danas bi možda bilo i 200.000 puntara. I išli su svi koji su mogli na noge. Mi Zagorci velimo "si", ne "svi". Koliko je u to doba bio životni vijek Zagoraca? – Kratak. 40 godina za kmeta. Pa i velikaši su rano umirali, Tahy je umro s 57 godina, Gubec je pogubljen s 26 godina. A kmeti su umirali prije, spavali su vani, ako je bila zima, nisu imali grijanja, nije bilo novca. Ako je nečeg i bilo, velikaši bi to odnijeli. Kmeti su živjeli kao – psi u kućici. Kad je snijeg, spavaš na hladnom.
Kojim ste automobilom došli na sučeljavanje u Božekovu bertiju Pod lipom? – Vozim Passat. – Megane. Oba su dizeli? – Jesu – odgovaraju Tahy i Gubec. Barem se tu slažu. – Slažemo se i u tome da bi trebalo napraviti, napokon, film o buni, o tom važnom dijelu hrvatske povijesti. Bio je to oblik građanskog rata, jedan od najvećih sukoba na ovim prostorima! Snimaju se filmovi i serije o Dubrovačkoj Republici, hrvatskim kraljevima, uskocima, a mi čekamo red da se snimi Seljačka buna. Redatelji govore da će teško biti nadmašiti Vatroslava Mimicu i njegov film "Seljačka buna" iz 1975. godine. No da smo u SAD-u, već bi o toj buni bilo snimljeno stotinu filmova i akteri bi imali već desetke Oscara! A mi, eto, sami, nas nekoliko stotina Zagoraca trudimo se održati tu povijest živom već desetljećima boreći se i na -10 stupnjeva, po snijegu i ledu, a sve da publika zapamti što se ovdje u Zagorju dogodilo – govore Zdravko Grabušić, Igor Frajtag, Ivan Štefek i Matija Djanješić iz Družbe vitezova zlatnog kaleža. – Ne odustajemo. Pomirbe Tahyja i Gupca nema. Bitka je u subotu. Buna traje...
>>Pitali smo umjetnu inteligenciju koji bi narodi mogli nestati u sljedećih 100 godina, odgovor bi vas mogao zabrinuti>>