'PROFIT NA TUĐOJ ORANICI'

Gubimo i prostor: Ustrajno se devastiraju priobalje i otoci, a gleda se samo investitorski trenutačni interes

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
Pogled na gradilište Pelješkog mosta
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
Pogled na gradilište Pelješkog mosta
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
Pogled na gradilište Pelješkog mosta
Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL
Pogled na gradilište Pelješkog mosta
22.01.2022.
u 22:41
Pelješki most jedna je od ilustracija važnosti integriteta prostora. No treba nam mnogo metaforičkih mostova kako bismo sa strane nemara prešli na stranu zdrave pameti i društvene odgovornosti
Pogledaj originalni članak

U ovim burnim i konfuznim vremenima, impresionirani sadašnjošću, svi se pitamo što nam još ružnoga donosi budućnost. Sa svih strana pušu neki opasni vjetrovi pa je nemoguće naći pouzdanu zavjetrinu.

COVID-19 se od pandemije opake zaraze prometnuo u nositelja globalne društvene turbulencije, razotkrivajući slabosti državnih sustava te na njima stvorene nesigurnosti i nepovjerenja ljudi u sve i svakoga. U svemu nalazimo da postoje neprijateljski “oni”, ali ne samo da ne znamo tko su ti “oni” više ne znamo ni tko smo to “mi”. Danas ni svi “naši” više nisu naši.

U okolnostima hrvatske demokracije većina ljudi misli da su prava i slobode njezine neosporive vrijednosti, a da odgovornost i dužnost nisu baš tako obvezujuće. Kao da je demokracija “švedski stol”, pa možeš uzimati samo ono što ti paše. Ne pokazuje se to samo kao incidentno ponašanje u slučaju “koronarne nenormalnosti”, već, nažalost, kao konstanta međuodnosa i vladajućih i pojedinaca na štetu zajednice.

Naravno, za kvalitetu odnosa u društvu zadužena je od naroda demokratski izabrana vlast, ali odijelo ne može biti bolje od štofa od kojeg se šije. Što ne znači da u Hrvatskoj nema i dobrog štofa, ali taj se ne da krojiti onako kako “nekima” odgovara, pa za šivanje preostaje samo materijal kojemu je u odijelu bolje negoli u bali.

Pandemija korone će danas-sutra proći, jer se cijeli svijet u tom smjeru trudi, ali epidemija devastacije hrvatskog prostora neće, jer u Hrvatskoj nikome nije stalo da se ona obustavi. To uključuje “stožer hrvatske vlasti”. Zbog toga se i moglo dogoditi da se u Hrvatskom saboru nepromišljeno usvoji Zakon o legalizaciji, koji se od smišljenog incidenta pretvorio u bolnu i opasnu konstantu.

Konkretnu posljedicu tog zakona dokazuje brojka od današnjih gotovo milijun građevina koje traže svoju legalnost u prostoru, a u odnosu na sto tisuća koliko ih je bilo prije njegova stupanja na snagu. No i tih sto tisuća već je bilo sto tisuća previše u odnosu na očekivani i obvezujući interes države, brigu o svom razvoju temeljenom na bogatstvu resursa vlastitog prostora. Uz to, u pitanju je i dignitet zemlje koja želi poštovati standarde EU.

Tko se uopće u RH brine o hrvatskom prostoru, tko je za njega zadužen? Prostor, više od ljudi, definira državu. Suverenost i konstitutivnost naroda važne su kategorije neke države, ali prostor je temeljna odrednica državnosti. Hrvata ima i ondje gdje Hrvatske nema. Zato je za budućnost Hrvatske izuzetno važno stanje njezina prostora, ne manje od odrednica koje definiraju njegove granice prema drugima.

Zbog granica nam je bio neophodan Pelješki most, ne toliko da premosti jedan morski zaljev koliko paradokse političke pragme koja je dovela do potrebe za njim. No taj most samo je jedna od ilustracija važnosti integriteta prostora, u doslovnom i prenesenom značenju. Danas nam u Hrvatskoj treba mnogo metaforičkih mostova, kako bismo sa strane nemara i (političke) neodgovornosti prešli na stranu zdrave pameti i društvene odgovornosti za našu budućnost u njoj.

Radi svih nas u nacionalnoj državi Hrvata. Na veličinu prostora Hrvatske ne možemo utjecati, ali na njegovo korištenje ne samo da možemo već i moramo. Mislim da su baštinjene vrijednosti hrvatskog prostora, prirodne i graditeljske, svima već dobro poznate, ali… izgleda da bi svakodnevno trebalo podsjećati na zapostavljanje njegova potencijala te na njegovu istodobnu kvantitativnu i kvalitativnu devastaciju. Obje umanjuju njegovu uporabivost.

Naravno, svaka bitka da se prostor što više očuva u onakvom obliku kako ga je Bog stvorio i kakvog su nam ga naši preci ostavili u nasljeđe, itekako je vrijedna truda. I ovaj moj tekst ima tu ambiciju, mada je pitanje koliko je vješto satkan, koliko će ga ljudi pročitati i koliko njih će on potaknuti na poželjna ponašanja. Bitke su važne ne toliko radi nas koliko za naše sljednike, a u tome bi se trebao kriti i kod ponašanja današnje državne politike.

Budu li naša buduća pokoljenja u nekoj Irskoj, onda su rezoni čuvanja hrvatskog prostora jedne vrste napora, ali ako mladi ostaju u Hrvatskoj, onda su kriteriji truda znatno važniji. Zato su tema demografije i tema prostora čovjekovog obitavanja ključno međusobno ovisne. Što će nam prostor ako nema nas. Jednako kao što je bilo važno da zbog i radi sebe definiramo prostor našeg življenja kao vlastitu državu. Hrvatska politika to mora imati na umu, jer ako na našem hrvatskom prostoru ima uvjeta za ekonomski opstanak, onda ih politika mora koristiti radi naroda o kojem se brine.

Međutim, ako danas u Hrvatskoj postoji milijun građevina koje traže svoju legalnost, a tko zna koliko ih je još pravnih, ali divljih u najširem smislu te riječi, pitanje je što može državna politika koju je izabrao narod, a kojemu bespravnost nije nemoralna. Pa se pitam u korist čije ekonomije i kvalitete življenja se trebamo boriti za očuvanje vrijednosti hrvatskog prostora? Ako današnje stanovnike Hrvatske nije briga za ovakvo devastirajuće njegovo stanje, jer ono najvećim dijelom i jest posljedica izopačenog načina ostvarivanja pojedinačnih materijalnih interesa, u čije ime govorim? Ako se mnogo mladih seli u “toplije krajeve”, a demografske brojke u Hrvatskoj nam i inače klize prema dolje – stvarno se postavlja pitanje čemu te bitke za očuvanje vrijednosti prostora.

Naravno, uz drukčiju državnu politiku ove tri kategorije problema možda ne bi ni postojale, ali vlast je od naroda odabrana, njegovom voljom ili nebrigom, pa je red priznati da živimo demokratski aranžman u kojem ne postoji ničija odgovornost. Dakako, nismo svi isti, ali zadaća izuzetaka je da čine pravila.

Zbog svega toga hrvatski prostor sve se učestalije pretvara u prostor Hrvatske. Za mnoge iz inozemstva prostor Hrvatske je taj “topli kraj”, za stalni boravak ili onaj “roda selica” s radnim mjestom na boljem mjestu. Dobro je što na privremenom ustupanju prostora “rodama” pokušavamo turistički nešto zaraditi, ali kada drugi počnu vlasnički raspolagati našim prostorom, rađaju se problemi kojih još uvijek kao društvo nismo svjesni.

Onima kojima Hrvatska i nadalje ostaje domicilna zemlja nije svejedno što se s njom događa, ali oni kojima je najvažnije zaraditi na prodaji svog zemljišta ne žele o tome ni razmišljati. No ne prodaju ga radi školovanja djece ili, ne daj Bože, zbog bolesti, već samo radi kruha bez rada. A prostoru je svejedno tko ga koristi. Bilo mu je svejedno i kad su se nekoć na njega doselili Hrvati, pa mu doista nije važno tko će se još na njega doseljavati u potrazi za boljim životnim uvjetima. Migracije su povijesna konstanta, ma koliko nekome bile prihvatljive ili ne.

Zato o prostoru i ne govorim kao o političkoj kategoriji, ma koliko prostor i to bio, već kao o ekonomskoj i općedruštvenoj, kao interesu ljudi koji ga nastanjuju. I tu se krije srž problema, to pretvaranje hrvatskog prostora u prostor Hrvatske, na kojem neki ostvaruju svoje današnje interese ne vodeći računa o njegovoj sutrašnjici.

Što me podsjeća na film “Zavedena i napuštena” (Sedotta e abbandonata) Pietra Germija iz 1964. godine sa Stefanijom Sandrelli u glavnoj ulozi, jer se Hrvatska sve više pretvara u zavedenu, iskorištenu, pa napuštenu zemlju, koju će se cicati dok se ima što cicati. Hrvatska za druge, Hrvati drugdje! Samo za ilustraciju, potreban prostor za turizam kakav nemaju u Njemačkoj, Nijemci nalaze i dobivaju u Hrvatskoj. Kako se ono u prošloj državi govorilo o ostvarenju nacističkih ciljeva: Jugovići rade u Njemačkoj, a Nijemci ljetuju na Jadranu. Pa tako Talijani, Englezi, fondovi tko zna čiji….

Tako prostor Hrvatske postaje prostor brojnih drugih i sve manje svoj. Golemi broj apartmanskih građevina, mnogi hoteli i poneki drugi sadržaji ustrajno devastiraju naše priobalje i otoke, gledajući samo investitorski trenutačni interes – profit “na tuđoj oranici”. O sutrašnjici neka se brinu drugi. Brda raznovrsnog smeća, legalni i nelegalni deponiji bogato dopunjuju tu sve ružniju sliku atraktivnog prostora Hrvatske. Za čiji razvoj?

Španjolska je izvukla pouku, ali terapija će potrajati i neće dovesti do potpunog ozdravljenja. Rođenima u Hrvatskoj, pa i onima koji su se doselili da svojim življenjem s nama i oni budu “Hrvati”, hrvatski prostor biva sve manje lijep i ugodan. Koliko je to samouništavajući proces, pokazat će budućnost, ali onima koji imaju djecu i unuke voljne da život provedu u Hrvatskoj nije svejedno što će ta budućnost pokazati.

Zapravo, pitanje je tko će to sutra biti “mi” i čijoj djeci ostavljamo u amanet ovaj prostor. Jesu li naši preci mislili o današnjim nama i je li uopće bilo potrebe o tome misliti? Prošli ratovi pokazuju da je mnogima bilo stalo do ovog našeg hrvatskog prostora, pa je valjda vrijedno našeg truda da ga što manje obezvrijeđenog ostavimo budućim naraštajima.

Ima nas puno kojima je stalo da barem za našeg života i nadalje bude lijep i poželjan, ali bez volje državne politike malo se toga može učiniti. No pitanje je što se može očekivati od države u kojoj je legalno ponašati se nelegalno. Da ne bude legalno ponašati se nelegalno!

>> VIDEO Demograf Šterc o doseljavanju stranaca: Zamjena stanovništva u Hrvatskoj počela je prije dvije godine

JAMES GANDOLFINI

Bivša supruga je pomahnitala nakon razvoda! Nabrajala starlete s kojima ju je varao i seksualne devijacije u kojima je uživao

Sit javnog pranja prljava obiteljskog rublja, Gandolfini je samo kratko komentirao da u njenim navodima nema istine te da su braku presudili psihički problemi s kojima se odbijala suočiti. Ljubavnu sreću pronašao je u zagrljaju bivše manekenke Deborah Lin. Vjenčali su se u ljeto 2008. u njezinu rodnom Honoluluu, a kum im je bio glumčev sin. Nakon što su postali ponosni roditelji djevojčice Liliane Ruth, činilo se kako su se Gandolfiniju sve kockice posložile. Sudbina je, međutim, za njega imala drukčiji plan.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

Avatar Izvorni Pravi Hrvat
Izvorni Pravi Hrvat
10:14 23.01.2022.

Ustrajno se devastiraju priobalje i otoci, a gleda se samo investitorski trenutačni interes stranih investitora koji na balkanu postaju gazde i svoji na novom svome.

OV
ovcalila
11:03 23.01.2022.

Čemu čuđenje Briselski poltron je dobio zadatak da sve sredi i dozvoli rasprodaju Hrvatske, za sad mu dobro ide tako nam i teba glasli ste.