Gubitak dijela suvereniteta ne znači nestanak nacionalne države

Pristupanje pojedine države EU-u podrazumijeva da će ona dio nacionalnog suvereniteta i tradicionalnih državnih ovlasti prenijeti na nadnacionalna tijela, tj. na zajedničke europske institucije.

Tradicionalno značenje državne suverenosti kao neotuđive, nedjeljive i neprenosive vlasti mijenjalo se kroz povijest. Danas, u 21. stoljeću, ona se transformirala pod utjecajem rastućeg globalnog i regionalnog povezivanja, i svoje mjesto sve više ustupa političkoj, gospodarskoj i pravnoj međuovisnosti država, koja se odražava u prenošenju dijela suvereniteta na međunarodne organizacije i u jačanju međunarodnog prava i obveza. Naime, globalizacija, sa svojim pozitivnim i negativnim karakteristikama, nameće potrebu za interaktivnim i koordiniranim pristupom rješavanju problema koji nadilaze nacionalne granice (poput terorizma, kriminala, pandemija ili održivog gospodarskog razvoja), pri čemu tradicionalno shvaćanje suvereniteta koje podrazumijeva „nemiješanje u unutarnje poslove država“ predstavlja prepreku za djelovanje.

Ljudska prava, zaštita okoliša, organizirani kriminal, energetska nesigurnost, neka su od područja čija univerzalnost opravdava prenošenje ovlasti nad njima s država koje objektivno više nisu primjerena razina da njima samostalno upravljaju, na naddržavna tijela, s ciljem učinkovitijeg zajedničkog djelovanja. Načelo supsidijarnosti u EU-u protuteža je koja regulira omjer preuzimanja dijela suverenosti EU-a od članica (npr. zajednička poljoprivredna politika), te dijela suverenosti koju članice zadržavaju (npr. nacionalni vizni režimi).

U uvjetima globalizacije, i uže gledano europskih integracija, države ne mogu funkcionirati izolirano i neminovno gube suverenost, tj. neograničenu vlast unutar državnih granica i nezavisnost u međunarodnim odnosima, neovisno pridruže li se formalno EU-u ili ne.

Država ostaje glavni akter međunarodnih odnosa, no njezina je suverenost okrnjena utjecajem ne samo europskih institucija, već i nedržavnih čimbenika i izvora „moći“ u suvremenom društvu, poput multinacionalnih korporacija ili međunarodnih nevladinih organizacija.

Suverenost danas više ne predstavlja koncentrat apsolutne i neograničene vlasti unutar državnih granica, već se ona kroz interakciju i suradnju „dijeli s drugima“ unutar pojedinih globalnih (UN, NATO, WTO) ili regionalnih sustava (EU) kojima se države priključuju. Osim toga, očuvanje nacionalne suverenosti sve je manje usmjereno na čuvanje granica, a sve više na ovladavanje globalnim procesima i države uviđaju da svoje nacionalne interese mogu postići kroz integraciju i umreženost. Često se zaboravlja da je jedna od prednosti gubitka državnog suvereniteta upravo jačanje položaja i uloge unutardržavnih aktera - pojedinca, regionalnih i lokalnih zajednica, nevladinih organizacija, koji funkcioniraju kao korektiv i protuteža središnjoj državnoj vlasti.

EU kao nadnacionalna struktura ne nadomješta nacionalne države, jer je od njih sačinjena i njezino funkcioniranje ovisi o njihovoj spremnosti da produbljuju suradnju i stvaraju europska pravila, te sposobnost da ih primjene - države su izvor EU-a i njezin krajnji korisnik.

U ovom nepovratnom procesu, za očuvanje hrvatskih interesa, korisnije od nastojanja da se pod svaku cijenu zadrži tradicionalno shvaćena suverenost, bilo bi da država na svim razinama nauči suvereno funkcionirati unutar već uređenog europskog sustava, čija se pravila, koja vrijede za gotovo 500 milijuna Europljana, neovisno o članstvu u EU-u, neminovno uslijed globalizacije, „prelijevaju“ i na 4,5 milijuna Hrvata. Preduvjet za to je razumijevanje funkcioniranja EU-a.