Detonacijom termonuklearne bombe, koliko se god to činilo zastrašujuće, na strateškom planu u odnosima Sjeverne Koreje i ostalog svijeta (pritom ipak ponajprije mislimo na SAD, Južnu Koreju i Japan) nije se dogodilo ništa novo. Točno je da je hidrogenska bomba kojom Pjongjang sada raspolaže znatno složenija, no relativno je nebitno bi li Sjeverna Koreja prema Guamu ili Japanu lansirala raketu koja bi nosila bojevu glavu s uranom ili s litij-deuterijem.
Bitno je to da na problem sjevernokorejskog nuklearnog naoružanja nitko nema pravi i učinkovit odgovor. Nuklearni program Pjongjanga međunarodna zajednica već godinama gura pod tepih, ignorira ga i nada se da će nestati sam od sebe. A sada je takav stav došao na naplatu.
Kim Jong-un sada nesumnjivo raspolaže nuklearnim bombama, ali i dalekometnim projektilima kojima je moguće gađati dobar dio planeta, uključujući i Europu. I svjestan je da je sada, s prstom na dugmetu za lansiranje, zaštićen od svake moguće vojne intervencije. Pitanje sjevernokorejskog nuklearnog programa moglo se riješiti još prije dvadesetak godina, dok je još bio u povojima. SAD je mogao dalekometnim raketama gađati nuklearna sjevernokorejska postrojenja i potpuno uništiti svaku mogućnost da Pjongjang razvije atomsku bombu. Da nije bilo Seula. Odnosno da Seul ne leži samo tridesetak kilometara od granice.
Pjongjang bi, vrlo vjerojatno, otvorio artiljerijsku vatru na glavni grad Južne Koreje i uništio ga uz stotine tisuća žrtava. Kako je međunarodna zajednica svojim nedjelovanjem tijekom dva desetljeća čuvala Seul, dinastija Kim imala je otvorene ruke u razvoju nuklearnih sustava. I taj je projekt sada dovršen, a priča o naoružanju zaokružena. Kim ima i nuklearnu bombu i način kako je lansirati na mjesto na koje želi. Seul sada više nije primarni cilj, ulozi su sada puno veći i složeniji jer je potencijalna meta sjevernokorejskih raketa praktički cijeli svijet.
zašto bi neki mogli imati bombu a drugi ne, novinar je obično propagandno piskaralo