Bojan Glavašević osvrnuo se na današnju presudu suda u Haagu kojom su potvrđene ranije osuđujuće presude generalima.
Usporedio je razočarenje presudom stradalih i sudionika s vlastitom obiteljskom tragedijom. Pravda, smatra Glavašević, nikad ne može biti zadovoljena, ali njegova se država obvezala poštivati odluke suda u Haagu.
Objavu prenosimo u cijelosti:
Tko god je očekivao da će Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije svojim radom donijeti zadovoljenje pravde svima kojima je u ratovima devedesetih učinjena nepravda, bojim se da je u startu pogriješio. Tome je tako prije svega jer su pravni propisi po kojima je taj sud radio daleko od savršenog. Potom, tome je tako jer je osjećaj zadovoljenja pravde duboko subjektivan osjećaj.
Veselin Šljivančanin osuđen je prvo na pet, onda na sedamnaest godina zatvora, a odslužio ih je deset za zločine koje je počinio, između ostaloga, i nad troje članova moje najuže obitelji. Pravo je zadovoljeno. Pravda? Ona za mene i moju obitelj ne da nije zadovoljena, nego njegovu presudu i dan danas smatram travestijom pravde. Ali, moja zemlja se obvezala poštovati presude Suda, neovisno o tome kakve su. Hrvatska je presudu tog suda poštovala kada su oslobođeni generali Gotovina i Markač. Poštovala je presudu Ratku Mladiću, neki dan. Zato Hrvatska ne može imati dvostruke kriterije kada je u pitanju presuda Šestorki.
Mislim da je nevjerojatno važno znati što ta presuda (a vrijedi i za sve ostale presude) jeste, a što nije. Ona jeste osuda konkretnih ljudi za konkretne zločine nad konkretnim žrtvama. Preživjeli i obitelji onih koji nisu preživjeli te zločine, sasvim iskreno, danas su imali centralno mjesto u mojim mislima. Svaka humana politika će razumijevanje za žrtve i suosjećanje za njihovu traumu i gubitke staviti na prvo mjesto. Svaka politika koja čini drugačije, niti je humana niti je moralna.
Ova presuda nije osuda Hrvata kao naroda, niti Hrvatske kao države. Svaka takva interpretacija je jednostavno tendenciozna i zlonamjerna. Ona jeste osuda politike devedesetih, njenih kreatora i njenih provoditelja. Želim ove dvije stvari još jednom ponoviti, jasnoće radi:
Svaka žrtva u ovome ratu je moja žrtva.
Nijedna presuda nije presuda meni, mojoj zemlji i mojim sugrađanima.
Ove dvije rečenice može, i s ponosom treba izgovoriti svatko tko živi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. U tekstu koji sam napisao nakon presude Ratku Mladiću, stoji ova misao:
Haški tribunal donio je presudu na papiru. Međutim, na nama je, kao akterima političkih procesa u regiji, da svojim djelovanjem i odgovornim politikama smognemo snage i okrenemo se onome što nas povezuje umjesto onome što nas razdvaja, i prošlosti, jednom zauvijek, presudimo u zbilji. Ma koliko god to nekima u susjedstvu i danas smetalo.
Ili, riječima jednog čovjeka koji je dobro upoznao haške hodnike i zatvorene prostore: rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti.
E znas Bojance, ti i danas zivis na racun zrtve svojeg oca, a vaspitan si od Pupavca i co. Praljkovoj obitelji je imovina popisana, od suda u Hagu, a tvoje izjednacavanje cetnicke i hrvatske odgovornosti za rat u BiH melji nekom drugom, a ne hrvatskom narodu kojem si se zgadio. Bijedo nad bijedama