Pod hitno mi spašavajte život! – rečenica je koju je navodno Ratko Mladić nedavno uputio svom haaškom odvjetniku tvrdeći da mu je zdravlje toliko narušeno da mu je život ugrožen.
Kuriozitet je što se Mladiću zdravstveno stanje naglo pogoršalo nakon što ga je haaški sud nedavno osudio na doživotni zatvor zbog ratnih zločina nad civilima počinjenima tijekom rata u BiH. Među zločinima za koje je Mladić osuđen i onaj je u Srebrenici, kad su postrojbe pod njegovim zapovjedništvom pobile i poklale između 7000 i 8000 muslimanskih dječaka, mladića i muškaraca. Mladićeva haaška presuda još nije pravomoćna, upravo mu istječe jednomjesečni rok za žalbu, a kada će žalbeno vijeće suda koji je 21. prosinca zauvijek zatvorio svoja vrata – ali još mora okončati tri žalbena postupka i jedno suđenje – o njoj raspravljati, još je nepoznanica.
Haaško suđenje Mladiću bavilo se samo zločinima koje je on naredio i počinio tijekom rata u BiH, dok je krvavi zulum njegovih postrojbi u Hrvatskoj, barem što se Haaga tiče, ostao nekažnjen. Zašto haaško tužiteljstvo nije procesuiralo i Mladićeve zločine u Hrvatskoj, teško je reći, to više što je Hrvatska sve dokaze i podatke o tim zločinima odavno dostavila Haagu. DORH je više puta izvijestio da su “kaznene prijave i istrage protiv Mladića podnesene i pokrenute u Hrvatskoj još 1991., a svi prikupljeni podaci u srpnju 2002. su preko Ureda za suradnju s međunarodnim kaznenim sudovima dostavljeni Uredu tužiteljstva Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju radi vođenja postupka pred tim tribunalom protiv okrivljenog Ratka Mladića.”
Martića nisu pustili iz Estonije
Mladić je nakon dugogodišnjeg bijega i skrivanja uhićen u svibnju 2011. u Lazarevu kod Zrenjanina, gdje se skrivao pod lažnim imenom Milorad Komadić. Izručen je Haagu, gdje mu je do prije mjesec dana trajalo suđenje na kojem je nepravomoćno osuđen na doživotni zatvor. No iako je ta presuda za žrtve i njihove obitelji u BiH kakva-takva satisfakcija, zločini koje je počinio po Hrvatskoj za sada su ostali bez ikakvog pravosudnog epiloga. A među ostalim, odgovoran je za razaranje Šibenika i Zadra, progone civila na širem području Dalmatinske zagore, ubojstva civila i hrvatskih vojnika, paleže kuća, miniranje brane na Perući... Stoga nije čudno da su se u hrvatskoj javnosti nakon presude Mladiću pojavila i pitanja hoće li on i za te zločine ikada odgovarati. To više što ratni zločin ne zastarijeva, a jedna od mogućnosti koje Hrvatska ima je i da traži od Haaga da joj ustupi kazneni progon Mladića za zločine počinjene u Hrvatskoj. Ne bi to bio presedan jer je Haag svojevremeno Hrvatskoj ustupio kazneni progon hrvatskih generala Mirka Norca i Rahima Ademija, a ustupio joj je i dokumentaciju iz predmeta Atlantis, koja je poslije korištena tijekom dva suđenja, uključujući i ono Tomislavu Merčepu. Hoće li to biti slučaj i s Mladićem, tek treba vidjeti, a ustupanje dokumentacije netko, naravno, treba i zatražiti. Mladiću se može suditi i u odsutnosti, kao što se trenutačno sudi još jednom haaškom optuženiku. Riječ je o Milanu Martiću, koji je u Haagu osuđen na 35 godina zatvora, a Hrvatska ga je odlučila procesuirati zbog raketiranja Zagreba u svibnju 1995. Traženo je i njegovo izručenje iz Estonije, gdje izdržava kaznu, no kada je to odbijeno, odlučeno je da mu se za taj zločin sudi u odsutnosti. Taj se model može primijeniti i na Mladića, koji je u odsutnosti u Hrvatskoj već osuđen na 20 godina zatvora, a protiv njega je trenutačno podignuta jedna optužnica te se vode dvije istrage. Hrvatska od kaznenog progona Mladića, ako je suditi po odgovoru iz DORH-a, ne misli odustati, no uz svu dobru volju tužiteljstva nejasno je kako bi se kazneni progon Mladića mogao realizirati s obzirom na to da će on, ako mu presuda postane pravomoćna, biti upućen na izdržavanje kazne u neki od europskih zatvora. A onda je uistinu teško očekivati da otamo barem privremeno bude izručen Hrvatskoj radi postupaka koji se ovdje protiv njega vode. Bilo kako bilo, iz DORH-a na tu temu poručuju:
– Nadležna državna odvjetništva, s obzirom na presudu protiv Ratka Mladića i neovisno što je ona nepravomoćna te s obzirom na Statut Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom, Zakon o primjeni statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava i tzv. izlaznu strategiju MKSJ-a, nastavljaju daljnja postupanja protiv Mladića u optužnici podignutoj protiv njega te dvije istrage koje se protiv njega u Hrvatskoj još uvijek vode.
Što se tiče postupka koji se protiv Mladića vode ili su se vodili u Hrvatskoj, on je 8. srpnja 1992. u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora jer je 26. kolovoza 1991., kao načelnik štaba 9. kninskog korpusa i neposredni rukovoditelj napada, zapovjedio napad na Kijevo tijekom kojeg je selo uništeno i spaljeno, a jedan je civil ubijen. Osuđen je i zbog napada na Sinj, Vrliku, Maljkovo, Potravlje, Šatrić i Dabar kada je pričinjena velika šteta, poginula su dva civila, a 3000 stanovnika Vrlike bilo je natjerano u zbjeg. Istom presudom teretio se i zbog zapovijedanja napada na Šibenik u kojem je, među ostalim, oštećena i katedrala sv. Jakova. Za to posljednje u Splitu bi uskoro trebalo početi suđenje Čedomiru Borojeviću i Slobodanu Rajčeviću koji su optuženi kao neposredni počinitelji, odnosno kao oni koji su ispaljivali granate na civilne ciljeve u Šibeniku. Borojević je u pritvoru splitskog zatvora, dok je Rajčević nedostupan i vjerojatno će mu se suditi u odsutnosti.
Sjećanja blijede
Mladić je u Hrvatskoj optužen i jer je naredio da se u Hidroelektranu Peruća postavi 30 tona eksploziva, a plan je bio da se brana sruši i tako potope sva nastanjena mjesta nizvodno od brane i rijeke Cetine, i to Sinj, Trilj i Omiš s više od 50.000 stanovnika. Iako je eksploziv aktiviran, stručni djelatnici HEP-a uspjeli su spriječiti kompletno urušavanje HE Peruća i potop. Kao neposrednom izvršitelju Mladićevih naredbi zbog tog se zločina u Splitu trenutačno sudi Borislavu Đukiću.
Mladić je pod istragom i jer je u kolovozu, rujnu i listopadu 1995., tada kao visoko rangirani časnik vojske Republike Srpske Krajine, naredio raketni napad na Đakovo i okolicu, pri čemu su na civilne ciljeve ispaljivani raketni projektili s kasetnim punjenjem, namijenjeni isključivo uništavanju žive sile. Istražuje ga se i zbog napada na Zadar na Božić i Novu godinu 1991. kada je poginulo troje civila. Tom istragom protiv Mladića obuhvaćeni su napadi i na mjesta u zadarskom zaleđu tijekom 1991. i 1992.
Stravični su to zločini, koji bi bez obzira na činjenicu što ratni zločin nikada ne zastarijeva te dobru volju tužiteljstva, ipak mogli ostati bez pravosudnog epiloga, barem kada je Mladić u pitanju. Jer kako vrijeme prolazi, sjećanja svjedoka blijede, a sve upitnija postaje i kvaliteta prikupljenih dokaza pa će pravda, barem kada su Mladićeve hrvatske žrtve posrijedi, vjerojatno ostati ne samo spora već i nedostižna.
Pogledajte video kronologije drame u Haagu:
DORH uvijek radi nepotrebne poslove kako se ne bi bavio nečim što ima izgleda. Vođenje unaprijed izgubljenih bitaka je njihova glavna zanimacija. Tek kad je predmet pred zastarom ili je okrivljeni na samrti oni se pokrenu.