Kolumna

O čemu govorimo kad govorimo o Haagu

Foto: Željko Lukunić/PIXSELL
Haaški sud
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
Stjepan Mesić
20.12.2017.
u 09:00
tenogrami najpovjerljivijih sastanaka države u ratu su nešto što drugi daju na kapaljku. Hrvatska je, pod Mesićem, to davala na vatrogasni šmrk
Pogledaj originalni članak

O čemu govorimo kad govorimo o predsjedničkim transkriptima u Haagu? Dva stava, oba nedovoljno promišljena, dominiraju javnom raspravom o tome je li drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić trebao tako masovno i nekontrolirano slati haaškom tužiteljstvu sve stenograme razgovora prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koje je ovaj tako obilato snimao i davao transkribirati. 
Jedan stav je da to nipošto nije trebalo učiniti i da u Mesićevu činu ima elemenata veleizdaje. To je, u većini slučajeva, radikalan stav povezan s desnim političkim stavovima općenito. To je stav koji ne vodi nikamo, osim u stvaranje dodatne reputacijske štete Hrvatskoj.

Drugi stav je da je to svakako trebalo učiniti, da je Mesić trebao pretovariti haaškom tužiteljstvu apsolutno sve Tuđmanove stenograme, jer postoji ustavni zakon o suradnji s Haagom i to je kraj priče. To je, pak, stav koji odaje i određenu intelektualnu lijenost. 
Ova kolumna pokušat će između ta dva nedovoljno informirana stava pronaći smislenu sredinu, utemeljenu u stvarnosti umjesto u predrasudama.

Činjenica je da nijedna država nije, poput Hrvatske, predala haaškom tužiteljstvu tako duboke, osjetljive zapise s doslovno svih najvažnijih sastanaka političkog i vojnog vrha. Ono što druge države u najboljem slučaju daju na kapaljku, Hrvatska je dala na vatrogasni šmrk. Dali smo, takoreći, live-streaming rata. Tužiteljstvo je od predsjednika Mesića dobilo nešto što od drugih država naprosto nije dobivalo. Evo samo dva primjera.

Zapisnici sa sastanaka Vrhovnog saveta obrane (VSO) bili su najvažniji dokazi na suđenju Slobodanu Miloševiću i drugim srpskim liderima. Ali Srbija je predala te zapisnike u vrlo kontroliranoj, ograničenoj proceduri u kojoj je ispregovarala s Carlom Del Ponte da najvažniji dijelovi budu zatamnjeni za širu javnost i za ostale sudove (pa i Međunarodni sud pravde). Dakle, vidljivi samo tužiteljstvu, obranama i sucima ICTY-ja. Čak i uz takav benefit, Srbija nije isporučila stenogramske zapise s 21 sastanka VSO-a. Većina tih koji nedostaju potječe iz 1995., godine genocida u Srebrenici. Također, Srbija je tvrdila da se VSO prestao sastajati krajem ožujka 1999., baš u vrijeme rata na Kosovu. Unutar haaškog tužiteljstva, neki su pisali pritužbe na sklapanje takvog dogovora sa Srbijom, ali dogovor je ipak sklopljen. I presude su donesene na temelju takvog spornog dogovora.

Drugi primjer: dokazi koji nisu dobiveni od Srbije u zapisnicima s VSO-a mogli su biti pribavljeni od treće zemlje, neimenovane ali vjerojatno neke od zapadnih sila, čije su službe presrele telefonski razgovor u kojem se Ratko Mladić konzultira s Miloševićem uoči genocida u Srebrenici. Postojanje takve snimke potvrdilo je izvješće nizozemskog centra NIOD o Srebrenici, koje tvrdi da je američki potpredsjednik Al Gore čitao Carlu Bildtu dijelove tog stenograma. 
Tužiteljstvo je pokušavalo doći do tih stenograma, pripremajući čak i subpoenu protiv onih koji su to posjedovali. Ali, ta neimenovana država, ili neka druga u njezino ime, nagovorila je glavnu tužiteljicu da povuče zahtjev. Stenogram koji je mogao biti vrhunski dokaz odgovornosti za genocid u Srebrenici ostao je nedostupan. Korist od toga imala je i Srbija, ali i zapadne države kojima je možda bilo stalo da se na sudu ne otkrivaju dokazi o tome da su znale za namjeru genocida u Srebrenici, a nisu ga spriječile.

Sve o ova dva primjera lijepo objašnjava Geoffrey Nice, bivši tužitelj na suđenju Miloševiću, u svojoj upravo objavljenoj knjizi “Justice for all and how to achieve it”. Njegove naučene lekcije?

Među ostalim, i ova: “Pravnici i suci rade najbolje što mogu s materijalom koji im je dostupan, ali valja imati na umu da se možda dogodila značajna politička manipulacija oko toga što je postalo dostupno kao dokaz”.

Svaki neovisni promatrač zna da su Srbi počinili najviše zločina, i da su to bili najteži zločini, ali Srbija je ulagala najveći trud u stvaranje moralne ekvivalentnosti kroz rad tribunala u Haagu, želeći tako prepraviti povijest ratova. U tome je, smatra Nice, djelomično i uspjela.

Naučene lekcije za nas u Hrvatskoj? Trebalo je surađivati s Haagom. Nesuradnja, u načelu, samo signalizira svjesno zataškavanje zločina. Ali, u nekontroliranoj mesićevskoj suradnji, s više no očitim elementima političkih manipulacija, Hrvatska je ispala naivna. Dok su se drugi, koji su odglumili suradnju i manipulirali dokazima na temelju kojih su donesene presude, provukli nekažnjeno.

To je tragedija u ostavštini haaškog tribunala.

Kronologija drame u Haagu: Praljak popio otrov

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 5

BS
@bserver
10:10 20.12.2017.

prevelik broj srbofila u vlasti radi sustavni kaos u RH

ME
Merlin
09:22 20.12.2017.

krasnec je samo malo 'zagrebao' po površini problematike izdaje države (jer o tome se tu radi) a glede uloge veleizdajnika mesića pozicionirao se onak' ni vrit ni mimo. lukavo. ono, mali krasnec se ne bi štel mešat, jelte; kao, eto, nije dobro da smo dali sve a opet nije ni loše jer smo ispali mjerna jedinica za poštenje. i naivnost, naravno. tek u zadnjoj rečenici mali se usudi reć' da je sve to skupa tragedija ali onome koji nije baš najbolje upoznat s ratom i suđenjima za ratne zločine ostaje nejasno pa jel na kraju mesić izdajica tragedija za ovu državu ili nije? pametnima je odgovor jasan.

DU
Deleted user
21:04 20.12.2017.

Lako nama kad imamo vas !