Habiba Mohsenzada, tridesettrogodišnja Afganistanka, sjedi pred televizorom i suzdržava suze ... na ekranu slike iz Kabula, njezinoga rodnog grada. Ništa ne prepoznaje... Ulica kojom je nekada svaki dan prolazila, odlazeći na fakultet novinarstva, danas je samo ruševina. Ni drveće više ne živi... kaže, siromašni građani sijeku svake zime za ogrjev. Sada više nema ni korijena... U stanu obitelji Mohsenzada je toplo. Radijatori griju otkako je na Alpama pao prvi snijeg. Austrija svojim brdima podsjeća na afganistanske planine pokrivene snijegom. Tu je prije deset godina mlada obitelj dobila politički azil, a prije pet godina i austrijsko državljanstvo.
U domovini zabranjen i nogomet
Šestogodišnja kćerkica upravo uči pisati prva slova, a trinaestogodišnji dječak učenik je gimnazije i marljivo trenira nogomet. U Afganistanu je to zabranjeno. I sport i škola. Dječak je rođen u Pragu. Čudimo se. "U to sam vrijeme studirao u Češkoj", objašnjava Mokhtal Mohsenzada. Bilo je to 1988. Imao sam državnu stipendiju i studirao sam vanjsku trgovinu, iako sam u Kabulu počeo studij geologije. U uspordbi s današnjim događajima u mojoj zemlji, tada je još bilo dobro. No političke napetosti i stalni sukobi s Rusijom bili su neizdrživi. Mladi su bili pod pritiskom da se bore na frontovima duž sjevernih granica i masovno su napuštali zemlju. Tih osamdesetih godina više od milijun intelektualaca napustilo je Afganistan. Kasnije, u vrijeme borbe za vlast, odlazi još sljedećih milijun ljudi, da bi ih još toliko kasnije stradalo, umrlo od bolesti i bijede ili bilo ubijeno pod režimom talibana. Habiba je došla k meni u Prag još prije tih događaja, ali kako je naš boravak bio ograničen vizom, a ona je istekla, Habibi je bilo još jedino dopušteno da rodi dijete, potom je bila zajedno s djetetom vraćena u Afganistan. Ja sam završio studij, ali se nisam vraćao nego sam došao u Austriju, koja nam je tada jedina davala politički azil. Habiba je s djetetom došla u Austriju 1991., kad sam već imao sređene dokumente.
Kako se živjelo u Afganistanu, pitamo, nadajući se da će nam listanje obiteljskoga albuma s fotografijama zadovoljiti znatiželju... - Ja nemam ni jednu svoju fotografiju iz studentskih dana - kaže Habiba - kada sam odlazila iz zemlje imala sam uza se samo dijete i putovnicu.
U albumu su uglavnom fotografije iz proteklih deset godina. Posjet Veneciji, parku patuljaka, dječji rođendani, grupni foto s voštanim Dalaj-lamom iz muzeja Madamme Toussout... - Ovo su moji roditelji - pokazuje Habiba jednu fotografiju s ocem u elegantnome svijetlom odijelu i majkom u tamnoj odori, pokrivene kose, ali otkrivena lica. - Otišli su kod fotografa, pa je mama morala biti na ulici potpuno prekrivena, inače nikada nije nosila tradicionalnu odjeću - objašnjava Habiba. Njezini su roditelji bili pripadnici srednjega građanskoga sloja. Majka je 35 godina radila u banci, a otac je bio časnik u vojsci. Kada su na vlast došli talibani, otac je već bio u mirovini, a majka je odmah morala napustiti posao. Mirovinu nikada nije dobila. Za žene koje su nekada radile, to ne postoji. Ni žene kao da nikada nisu bile ljudska bića...
Udali joj sestru da je zaštite
- Godinama nisam imala nikakav kontakt s roditeljima i mlađom sestrom koji su ostali u Kabulu. Nisam ni znala što se tamo događa, dok na televiziji nisam vidjela reportažu o Afganistanu. Mama mi nikada, u ono malo razgovora koji smo uspjeli organizirati preko telefona iz neke privatne tvrtke u Kabulu, nije rekla kako se zapravo živi. Ili nije smjela. Prisluškuje se. Po njezinome, sve je dobro, samo da su svi zdravi... Onda sam doznala da se sestra udala. Sa šesnaest godina. Tako mlada, pitala sam mamu, pa zašto... - Morali smo je udati - rekla je samo kratko, dobro joj je, ima dobroga muža. Kasnije smo čuli da su neudate djevojke česta meta talibana, odvode ih, koriste za zabavu, siluju i potom ubijaju... Majka je to htjela spriječiti. Habiba priča teška srca. Htjela bi pomoći obitelji, ali je sada već suviše prekasno. Jedino još može slati novac. Sve drugo moglo bi biti zaplijenjeno. Novac se još dade sakriti. Šalje se preko prijatelja koji odlaze u Afganistan ili barem do Pakistana, jer banke u Afganistanu više ne postoje. Po talibanskim zakonima zabranjeno je ubirati kamatu. Mnogo je toga zabranjeno po tim zakonima. Primjerice, izrada i puštanje zmajeva, što je nekada bila afganistanska tradicija, umjetnost, muzika, snimanje filmova, sport...
Većina talibana je nepismena
Habiba je kao studentica igrala rukomet. Mokhtal se sjeća raskošnih hotela u Kabulu koji su uvijek bili prepuni turista iz svih krajeva svijeta, priča i o kipu Budhe koji je imao naprocjenjivu povijesnu i kulturnu vrijednost i koji tisućama godina nije smetao muslimanima u Afganistanu koji tu žive tisućama godina. - Mi smo bili i ostali muslimani, ali to nema nikakve veze s ovim islamom koji su uveli talibani - objašnjava Mokhtal. "Svatko je mogao biti vjernik u mjeri koju je sam osjećao potrebnom, nitko nije zahtijevao da muškarci nose brade, tradicionalnu odjeću i da se klanjaju pet puta na dan. Talibani danas provode svoje zakone. Sama riječ taliban znači - učenik Kurana. U talibanskim se školama, međutim, ne studira, uči se doslovce napamet dok se na zapamti sve što učitelj kaže, ni jedan od tih "učenika" ne zna čitati niti pronaći u Kuranu mjesto gdje je koji zakon zapisan. Oni su obrazovani samo za obavljanje zadataka i provođenja režima vladajuće elite. Većina su zapravo nepismeni. "Habiba pronalazi jednu fotografiju iz djetinjstva. Roditelji su odjeveni po modi kasnih sedamdesetih godina, prepoznaju se i frizure koje su se tada nosile i u Europi. Čula je da i njezin otac ima bradu do polovice prsa.
Djevojčica Habiba na fotografiji i njen stariji brat se smiju, sestra još nije rođena... Smijemo li to objaviti, pitamo. Habiba je ustuknula. Mokhtal objašnjava: "Sada bi to bilo suviše opasno. Nikada ne znamo tko bi ih mogao prepoznati, a oni su svi ostali u Kabulu". Pokazuju nam časopise iz doba kada su boravili i sami u Afganistanu. Na naslovnici mjesečnika "Afganistan today", iz veljače, 1990. (na engleskome jeziku), mlada Afganistanka u crvenoj haljini, duge tamne kose i našminkana lica... - Vidjela sam na televiziji mladu ženu kojoj su talibani odsjekli prste jer je nalakirala nokte - dodaje Habiba. To ju je šokiralo. Sanja prizor već nekoliko noći.
Listamo mjesečnik iz 1990. U sadržaju časopisa prizori iz svakodnevnoga života: slastičar izrađuje tortu na četiri kata za vjenčanje, naravno da će mladenka nositi bijelu vjenčanicu! Studentice i studenti u čitaonici centralne biblioteke u Kabulu, glavni gradski trg okružen bujnim zelenilom i preplavljen bijelim golubovima, privatna arhiva kolekcionara Zabihulaha Abawija s više od 300.000 muzičkih zapisa... mladić u Addidasovu dresu s nogometnom loptom... i puštanje zmajeva ... čitave manufakture izrađivale su ta tradicionalna leteća umjetnička djela. Televizor u dnevnoj sobi stalno je otvoren, obitelj prati aktualne vijesti. O Afganistanu se govori svaki dan.
Od ljekarne ostali samo izbušeni zidovi
Cijela Mokhtalova obitelj danas je u Austriji. Otac je nekada imao veliku ljekarnu i kuću okruženu zelenilom i cvijećem u Kabulu. "Ostali su samo zidovi izbušeni rupama", kaže Mokhtal, "svi misle da su te ruševine još preostale iz doba ruske okupacije, ali u to se vrijeme Kabul izgrađivao. Rušili su ga talibani raketama, kada su zauzimali vlast. Dnevno je po desetak tisuća raketa padalo na grad. Nikada ništa nije obnovljeno. "Razaranje u New Yorku i Washingtonu, Mohsenzade su doživjeli kao civilizacijsku tragediju. Svjesni su političkih pozadina, ali one sada više ne igraju nikakvu ulogu. Iščekuju što će se dogoditi. "Nadamo se da će Amerikanci srušiti talibane, oni su ih napokon i doveli na vlast. Jedino su oni to u stanju izvesti. Samo da se ponovno vrati normalan život u Afganistan", komentira Mokhtal. "Rekla sam majci da se sakriju ako bude napad, ali oni se više ne plaše smrti, samo žele da ih netko napokon oslobodi", zaključuje Habiba. Sutra počinje za njih novi radni dan. Mokhtal će prodavati tepihe na orijentalnom odjelu velike prodavaonice namještaja, a Habiba, nakon što otpremi djecu u školu, odlazi u tvornicu mesnih prerađevina na odjel pakovanja. Njihova radna mjesta daleko su ispod njihove intelektualne razine i sposobnosti, ali to im je najmanja briga u životu. Kad se vrate kući, zajedno će pojesti ukusan ručak, poigrati se s djecom, a onda provesti večer pred ekranom nadajući se boljoj budućnosti za svoju obitelj i sunarodnjeke u dalekom Afganistanu.
Piše Mirjana Grbac Pismestrović