Halloween: maškare kad im vrijeme nije

Običaj slavljenja "noći vještica", noći uoči dana Svih Svetih, predstavlja pomiješane stare keltske običaje ("Samhain") i običaje nastale zbog okruženja Novog svijeta – američke tikve su mnogo veće, pa ih je lakše izrezati u popularni "jack o'lantern" koji je postao simbol veselja umjesto ranijeg maskiranja da bi se otjerali zli duhovi. (U keltskim zemljama likovi su se izrezivali od repe.) Američka tradicija rezanja tikvi nastala je prije velikog vala irskih doseljenika uzrokovanom velikom gladi (1845.-1852.), bila je povezana s žetvenim svečanostima, a tek sredinom i krajem devetnaestog stoljeća spojena je s "Halloweenom".

Škotski običaj "guisinga", dječjeg skupljanja poslastica uoči Svisvetih u zamjenu za pjevanje ili recitiranje, u SAD i Kanadi postao je danas općepoznati ritual "trick-or-treatinga" kojim se imbolično prijeti domaćinima nekakvom psinom ukoliko ne počaste "goste". Oko 90 % djece u Sjevernoj Americi (SAD, Kanada, sjeverozapadni Meksiko) ide u te maškare, ne računajući one kojima to vjera zabranjuje poput Jehovinih svjedoka, a 80 % odraslih priprema slatkiše za dijeljene djeci.

Sve je to lijepo i krasno, veselja i veselica nikad dosta, ali problem je što ti novi, invazivni običaji zauzimaju mjesto starih. Čak i u Hrvatskoj, gdje su zbog povijesnih okolnosti narodne tradicije vrlo bitne, ne samo u gradovima nego i u selima stari običaji, koji nisu toliko prisutni u medijima, blijede i bivaju zaboravljeni dok se počinju upražnjavati neki novi (razmjena čestitki i poklona za potpuno umjetno i izmišljeno Valentinovo koje su izgurali proizvođači čestitki, ispijanje piva i nošenje zelenog na irski dan Sv. Patrika, pa čak i podleganje općoj komercijalizaciji koje od Božića umjesto obiteljskog blagdana pravi samo još jedan manijački šoping).

Mediji uglavnom prate nespretne izjave propagandi nevičnih svećenika koji se bune protiv uvoženja "poganskih" običaja, a stari običaji koji bi bili naš ekvivalent takvih običaja ili nestaju šaptom, bez da ih itko primjeti i zabilježi, ili ih se drže u toliko suženim područjima da jedno selo ne zna što se u drugom slavi. (Srećom, ima i suprotnih primjera, ponajviše u Istri gdje je tradicijska baština ne samo dobro zabilježena i dokumentirana, već još uvijek živa i funkcionalna.)

Nije sve tako crno; sve uskršnje "žudije", ili mladići u vučjim kožama koji piju vino po seoskim kućama i slične "domaće" kerefeke koje vidimo na televiziji na kraju vijesti, predstavljaju jednu malu pobjedu u borbi protiv uniformnog globalizma. Takvo blago je najbitnije sačuvati, a ako se pored njega nađe još i prostora za Halloween, zašto da ne? Maratoni horor-filmova, ako takve stvari volite, ne moraju biti loša stvar...