Handke panično želi biti važan i prkosan

Epopeja oko dodjele Nobelove nagrade Peteru Handkeu se nastavlja. Balkanskim medijskim prostorom pročula se vijest da jedna udruga namjerava u centru Srebrenice podići bistu tom austrijskom književniku s pariškom adresom. Doista prilično.

Apologet Slobodana Miloševića trebao bi dobiti vječni spomen u Srebrenici, gradiću koji je poznat po nevjerojatnom pokolju vise tisuća bošnjačkih muškaraca i u kojem se neinformirani, valjda naivni Handke naslikavao tek koji mjesec nakon srpskog pokolja. Handke već godinama tvrdi da su svjetski mediji i zločesti novinari sotonizirali Srbe zbog vojnog i političkog nereda na području bivše Jugoslavije bez razloga. Pa je tako i Srebrenica tek medijski produkt potkupljivog Zapada kojime se htjelo napakostiti Srbima. A zašto Handke, čija je majka bila Slovenka iz Koruške tako intenzivno voli Srbe? Pa zato što su ga uvjerili da su samo Srbi željeli sačuvati lijepu, veliku i pravednu Jugoslaviju. Zemlju koja se Handkeu čini da je direktni nastavak stare Grčke, baš kao što je i on direktni nastavak Homera. Ili Dostojevskog, Cervantesa, sasvim svejedno.

Koje li travestije koja je na granici opasne dijagnoze. Ali Handkea je netko tko ima ime i prezime uvjerio i da su se protiv Nijemaca u Drugom svjetskom ratu na tlu bivše Jugoslavije borili svi osim Hrvata. Jedino su hrvatske ustaše bile na Hitlerovoj strani, čvrsto su uvjerili Handkea i zbog toga je on bio protiv hrvatske samostalnosti i zbog toga najviše Hrvate i krivi zbog raspada Jugoslavije. O živopisnim generalima JNA se nije izjašnjavao, baš kao niti o maršalu Titu i Komunističkoj partiji. A na svoje Slovence je skoro pa i zaboravio. A i oni su valjda ponešto doprinijeli ‘rasturanju’ Jugoslavije. Pri svemu tome Handke koji je svojedobno na otvaranju beogradskog sajma knjige izjavio da voli Cecinu pjesmu Beograd, objavljenu na albumu koji je srpska pjevačica posvetila suprugu Arkanu, nije nikakav ljevičar kako ga ponekad znaju predstavljati.

Ali se može ubrojiti među itekako brojne austrijske intelektualce (među kojima ima i lijevih i desnih i nesvrstanih) kojima niti do današnjeg dana nije jasno zašto se Jugoslavija morala podijeliti na manje državice. Oni su nepopravljivi unitaristi koji misle da o povijesti znaju sve pa ih se uopće ne tiču želje nekih naroda poput Katalonaca, Kurda ili Hrvata i Slovenaca koji žele živjeti u samostalnim zemljama. Da li je tu u pitanju carsko austro-ugarska nostalgija, ljubav prema velikim brojevima i velikim državama, osjećaj povijesnog duga prema Srbiji ili pak nekakav humanistički internacionalizam po kojem su svi ljudi braća (a onda valjda i sestre) između kojih ne bi trebalo biti nikakvih barijera..? Tko bi ga znao.

Handke se odlično uklapa u europske intelektualce koji se naoko bore protiv nametnutih istina, a zapravo imaju jako malo povijesnog znanja iako se žele predstaviti kao veliki proroci koji znaju ama baš sve kontekstualizirati. Handke panično želi biti važan i prkosan, ali to nije odlučio biti svojom literaturom, nego kvazipolitičkim performansima među koje se može ubrojiti posjećivanje Miloševića u Den Haagu ili govorenje na njegovoj sahrani.

Pri tome je često krajnje podcjenjivački i rasistički govorio o nekim narodima kao što su to albanski i hrvatski. Stoga i ne čudi da ovih dana vidljivo gubi živce jer se svi unisono ne dive njegovom Nobelu. Nobelu kojega nije vrijedan.