Hanžeković: Poslao sam ovrhu čak i sebi, ali i nekim prijateljima

Odvjetnički lobi: To ne postoji, odvjetnici su vrlo heterogena skupina koja ne živi baš u zajedništvu i međusobnoj ljubavi, a u javnosti imamo loš imidž, kaže Hanžeković. Odvjetnici se ne smiju reklamirati pa je problematično i “pozicionirati” ih u branši. I onda Marijan Hanžeković bude onaj koji ima “jedan od najvećih odvjetničkih ureda u RH”. Zapošljava 120 odvjetnika. I sam kaže da su “fiškali” u društvu nepopularni, pogotovu u vrijeme krize, kada jedan od glavnih poslova odvjetničkih ureda postaje – naplata dugova građana i tvrtki. A “Hanžekovićevih 120” to radi po cijeloj Hrvatskoj. Očito, sustavno jer jednu je ovrhu dobio i Hanžeković – od svog ureda, naravno.

:: Kako recesija utječe na odvjetnike, svuda se otpuštaju ljudi?

Odvjetnici dijele sudbinu društva u kojem žive i rade. Kada je društvo u teškoćama, jasno je da se to i kod nas osjeti. U doba prosperiteta i ekspanzije ima više transakcija, preuzimanja, izrada due diligencea, kupnji firmi, a u recesiji ima više aktivnosti na naplati potraživanja jer tvrtke su u teškoćama, a građanima se smanjuju ili im nestaju prihodi. Pojednostavnjeno, u ekspanziji odvjetnici pomažu klijentima trošiti novac, a u recesiji prikupljati novac.

:: Percepcija je javnosti da vi u krizi zarađujete, što jest nepopularno. Popularan je Robin Hood, a onaj tko zastupa šerifa od Nottinghama baš i nije. Koliki dio vaših sadašnjih poslova otpada na ovrhe i ostale oblike “prikupljanja” novca?

U posljednjih nekoliko godina nije bilo velikih poslova ni velikih investicija u Hrvatskoj. Ono što meni smeta jest zabuna koja se putem medija pronosi u javnosti stalno prikazujući ljude koji su dužni kao jadne, a one koji od njih traže novac, vjerovnike, kao jako zločeste. Ne postoji društvo koje može funkcionirati a da građani ili tvrtke ne plaćaju svoje obveze. Tada je riječ o raspadu sustava. Svako malo u medijima slušam savjete kako nešto ne treba platiti, izbjegnuti plaćanja, a to je, neetično. Ni jedan sustav koji pruža neke usluge ne može preživjeti ako mu građani te usluge ne plaćaju. Nedavno sam krivo shvaćen kad sam rekao da je nenormalno da ljudi koji su nezaposleni naprave više tisuća kuna troškova na svom mobitelu. To se interpretiralo kao da bih ja vratio ljude u srednji vijek i da im ne bih dao mobitele. Činjenica je da su danas kod mnogih troškovi za mobitele veći od svih komunalnih troškova.

:: Posao vam je utjerivati dugove, koji je vaš savjet?

To je posao svih odvjetnika. Jedini savjet koji mogu dati jest da se dužnici ponašaju odgovorno i uredno plaćaju račune kako si ovrhom ne bi stvarali veće troškove. Loše je što je donesen propis o zakonskoj zabrani naplate opomene.

:: Bilo je jednostavnije kad su stizale opomene, a ne ovrhe?

Da, mnogi građani iz raznih razloga zaborave, zametnu račune, pa ih zato ne plate na vrijeme. Opomena je stajala sto kuna i mnogi su, čim bi dobili opomenu, odmah platili račun. Sada nema više opomena, nego odmah nastupa ovrha. To zakonsko rješenje doneseno je pod pritiskom udruga potrošača, a sve s razlogom da se, eto, “zločesti odvjetnici ne bogate” na opomenama. Sada građani, umjesto opomena, dobivaju odmah ovrhe, što je mnogo skuplje.

:: Na tisuću kuna računa, koliko to stoji kad nastupi ovrha?

Ako platite odmah, nakon što primite ovrhu, plaćate 50 posto troškova ovrhe jer nema troškova pravomoćnosti i slanja ovrhe Fini. Tada to stoji 387,50 kuna plus dostava od 15 kuna. Ako ne platite ni tada, dodaju se troškovi javnog bilježnika o pravomoćnosti i troškovi slanja Fini, pa to već stoji oko 900 kuna. Dakle, s opomenom bi vaš trošak prije bio 1100 kuna, sada je, minimalno, s ovrhom 1402,50, a ako ne platite odmah nakon ovrhe i čekate da vas Fina ovrši, onda oko 1900 kuna, zavisno o troškovima dostave.

:: Od tih 387,50 kuna, koliko ide odvjetniku?

U tih 387,50 kuna taksa je bilježnika 75 kuna. Odvjetnička naknada je s PDV-om 312,50 kuna, od čega PDV iznosi 62,50 kuna, porez na dobit od 20% iznosi 50 kuna, 12% poreza na dividendu iznosi 24 kune i prirez u Zagrebu iznosi 18%, što predstavlja 4,32 kuna. Kad sve to zbrojite, davanja državi i gradu iznose 140,82 kuna od 312,50 kuna. Dakle, država uzima 45% od odvjetničke naknade, a odvjetnicima ostaje 171,68 kuna ili 55 %, od čega mora platiti troškove ovrhe, koji se odnose na zaposlenike i materijalne troškove.

:: Problem je što je situacija u državi takva da građani osjećaju da ih gule sa svih strana, a i da su sve usluge skupe, znam da se to vas ne bi trebalo ticati, ali to jest realnost.

Nema ni jednog odvjetnika u Hrvatskoj a da se ne bavi i ovrhama. Ovršni je zakon kod nas sada, na žalost, kompliciraniji od zakona o parničnom postupku. No, kultura ili nekultura neplaćanja ne može biti opravdanje. Socijalni problemi u društvu ne mogu se rješavati neplaćanjem računa i obveza. Socijalni problemi rješavaju se samo većim zapošljavanjem ili pomoći socijalno ugroženima putem centara za socijalni rad. Općenametnutim stavom u javnosti da je grozno što se moraju platiti računi stvara se kriva klima. Dužnici na kraju moraju platiti mnogo više no da su na vrijeme podmirili račune. Ako građani uredno plaćaju – neće morati platiti nikakvu ovrhu. Ona nije nešto što je neizbježno, što je normalno. Ima kod nas dosta i tvrtki koje tako posluju, ne plaćaju račune, da ne govorimo samo o građanima. To je dovelo do nelikvidnosti i do toga da velike tvrtke ne plaćaju drugima, pa čak ni po godinu dana. Ne bavimo se samo ovrhama građana nego i tvrtki.

:: Koga je lakše “ovršiti”, građanina ili tvrtku?

U današnjoj je besparici to podjednako teško. Građani nemaju samo manje komunalne dugove nego i dugove po velikim kreditima, a dosta tvrtki odlazi u stečaj. Situacija je teška i ne treba je još više komplicirati pričama o tome kako izbjeći plaćanja.

:: Na neplaćanje kojih računa se odnosi najviše ovrha?

Na komunalne troškove, telefonske račune i kredite. Mnogo je ljudi koji su izgubili posao i ne mogu otplaćivati kredite, no, kako vidim, njima banke dosta izlaze ususret i najčešće im reprogramiraju te obveze, traže rješenja. Kada je neki dug teško naplativ, nije u interesu vjerovnika uništiti dužnika.

:: Primjećujete li da su neka područja RH više ovršena od ostalih, je li toga više u gradovima, na selu?

Ne vodim nikakve statistike, no primjećujem čudno hrvatsko pravilo, češće ne plaćaju ljudi koji imaju od onih koji nisu imućni! Umirovljenici i oni sa skromnijim primanjima zapravo su puno uredniji platiše i puno bolje organiziraju svoj život s toliko novca s koliko raspolažu.

:: Zašto se odvjetnici toliko protive plaćanju putem fiskalne blagajne?

Odvjetnička se komora protivi da se odvjetništvo stavlja u gospodarsku djelatnost, ali ne zato što bismo mi bili finiji i bolji od drugih kojima se uvode te blagajne. Jednostavno, mi nismo gospodarska djelatnost. U principu odvjetnici funkcioniraju tako da svoje klijente financiraju svojim radom u zastupanju. A zastupanje zna trajati dvije, tri, pet, deset ili više godina. I tek se na kraju uspijevate naplatiti. Greška je što naš zakon o PDV-u ne radi razliku u profesijama, a mi samo želimo biti u istoj poziciji kao i svi drugi odvjetnici u Europi. I oni plaćaju PDV, ali tek onda kada od klijenta dobiju novac. Profesija nam je ugrožena ako ne poštuje zakonske propise, a ne može ih poštovati jer su propisi nerealni. Nije dobro da postoje propisi koji se ne mogu primjenjivati jer tada svatko može biti ucijenjen. Interes je Komore da svi odvjetnici uredno plaćaju poreze i nema opravdanja ako to uredno ne čine. No i propisi moraju biti primjenjivi.

:: Čudno da tako moćna profesija poput vaše nije za sebe uspjela lobirati normalnije zakonske propise?

Stalno slušam o odvjetničkom lobiju, a on – ne postoji. Odvjetnici su vrlo heterogena skupina, koja ne živi baš u zajedništvu i međusobnoj ljubavi, a u javnosti vrlo često imamo loš imidž i svi se vesele ako se nekome od odvjetnika nešto loše dogodi. Nema veće radosti, od zluradosti. To nije dobro, mi puno bolje funkcioniramo u društvu gdje se poštuju propisi i pravila, od kojih mi i živimo. Kad ministar Linić traži financijsku disciplinu, to jest normalno i tu ga treba podržati.

:: Ali vi upravo živite od ljudi koji se ne drže propisa?

Puno bismo bolje živjeli da ima discipline jer bi se razvijale gospodarske aktivnosti, što je gospodarstvo razvijenije, više je propisa kako se ljudi ne bi sudarali u gospodarskom ili bilo kakvom drugom prometu. Odvjetnici su, zapravo, semafori u društvu, a što je više propisa, više je i odvjetnika i imaju više posla. Na 4,2 milijuna stanovnika u RH ima 4200 odvjetnika, Pariz sam, primjerice, ima 25.000 odvjetnika. Odvjetnicima u RH pritom ne cvatu ruže i dio ih nastoji izaći iz profesije, no ni gospodarstvo ne zapošljava baš pravnike.

:: Recite, jesu li negdje u EU uvedene fiskalne blagajne za odvjetnike?

Nigdje u Europi ne postoje.

:: Pa, dobro, poznajete li ministra Linića osobno? Pa objasnite mu to!

Nije važno znam li ga osobno. Fiskalne blagajne rezultat su općeg položaja odvjetništva u društvu, u kojem smo izgurani na neku čudnu poziciju, a dio smo pravosuđa. Naša komora intenzivno o tome razgovara i s ministrom pravosuđa Orsatom Miljenićem i s ministrom Linićem.

:: Pa i Orsat Miljenić je “vaš”, odvjetnik je!

Nije, on je ministar.

:: Možda vam pomognu odvjetnici koji su u politici, jeste li vi još u politici?

Nisam nikada bio izravno, imao sam svoje simpatije.

:: Jeste li još u vrhu HSLS-a?

Ja sam i dalje član HSLS-a. U politici sam podržavao određene opcije, no nikada se nisam kandidirao ni za koju političku funkciju jer sam uvijek želio ostati odvjetnik. Ne možeš biti i političar i odvjetnik. Nemam ambicija biti nešto drugo, samo odvjetnik.

:: Sjećam se početaka HSLS-a, ranih 90’., kada je hrvatska elita popunjavala redove te stranke. Sada je ta stranka vrlo daleko od one prije 20 godina. Što se dogodilo, kamo je pobjegla elita?

Ne bih razgovarao o eliti i HSLS-u. Danas su na političkoj sceni ljudi koje su hrvatski građani probrali dosadašnjim izborima.

:: Dobro, onda komentirajte činjenicu da elita, znanstvena, stručna, doslovce bježi od političkog angažmana iz svih stranaka, a nekada su kvalitetni ljudi zauzimali i čelne pozicije u strankama. Čini se da su prepustili ta mjesta – amaterima!

Bio sam vezan uz HSLS prije svega zbog Dražena Budiše, o kojem sam i prije, a i danas imam isto mišljenje. Smatram ga izuzetno časnim čovjekom. On u hrvatskoj javnosti nije prepoznat kao osoba koja bi mogla dati više no što je dala. Ima puno časnih ljudi koji su izvan politike. Ima puno časnih političara koji su sada izvan politike. Možda i to nešto govori.

:: Naši su birači zbunjeni, čini se da bi dio njih želio da postoji i neka politička alternativa na političkom tržištu, neki treći put. Pratite li što radi Nikica Gabrić s Nacionalnim forumom ili držite da se to “neće uhvatiti”?

Biti političar jest profesija, jednako ozbiljna kao i druge. I kada se netko odluči za politiku, to je onda profesija, dakle ne vjerujem u amatere. Nerealno je očekivati da će sada političari koji su osvojili vlast, predati tu vlast stručnjacima. Svi ti stručnjaci i elita koji se žele baviti politikom – moraju se onda i pretvoriti u političare. Dakle, moraju proći i izbore, bez obzira na background. S politikom ne možeš koketirati, il’ jesi il’ nisi političar.

:: Moraš žrtvovati svoju osnovnu karijeru?

Jasno. Ja to nikada nisam bio spreman žrtvovati. Inače, mislim da ima mjesta za nove ideje, za treći, peti put, ima mjesta za stručnjake, no to se, poput spomenutog Gabrićeva foruma, onda mora pretvoriti u ozbiljnu političku stranku. Ne vidim drugi način.

:: Ne vjerujete da bi se Hrvatskoj mogla dogoditi neka “tehnička” vlada?

Ne vjerujem u to. A osim toga, sve političke stranke ponavljaju katastrofu. Pri promjeni vlasti ne mijenjaju samo ono što je promjenljivo, dakle ministre i kabinet, nego se mijenja i ljude do razine – podvornika. Ti zamijenjeni postaju savjetnici, a umjesto njih, dolazi nova, pobjednička ekipa. Rezultat toga je da administracija neprestano raste i postaje sve neefikasnija. Stručnjake bih, međutim, stavio – u javna poduzeća, tamo nema mjesta za političare. Može neka stranka imati utjecaj, no na čelo takvih poduzeća jednostavno moraju doći najbolji. Usporedimo to sa sportom. Recimo da je Cibona stranački klub. Ne vjerujem da bi igrali prvoborci, veterani, oni koji su lijepili plakate i bili odani stranci. Na svaku se javnu tvrtku upravo tako treba gledati, kao na sportski klub, ona je svaki dan na terenu, moraju igrati najbolji, oni koji donose profit, koji trebaju puniti državnu blagajnu. Zapošljavati stranački podobne i socijalne slučajeve u javnim tvrtkama, znači kolaps tih tvrtki. Sad se već vidi koliko je to strašno, ali ćemo posljedice još dugo osjećati.

:: Jeste li vi u svom uredu morali kresati troškove, otpuštati osoblje?

Stalno procjenjujem troškove, pokušavamo štedjeti jer to je i dio naše konkurentnosti.

:: Koliko sada imate zaposlenih?

Sada imam 120 zaposlenih u uredu.

:: Što za vas mijenja ulazak RH u EU?

Mijenja poziciju hrvatskog gospodarstva, koje će biti ugroženo, ranjivije, a dobrim tvrtkama se otvara golemo tržište. Stranci su već privilegirani u odnosu na hrvatske dioničare. Sada plaćaju porez na dobit od 20%, kao i hrvatska poduzeća, no hrvatski dioničar plaća još porez na dividendu i prirez u Zagrebu, dakle dodatnih 17%. Držim da se gospodarstvo može pokrenuti samo poreznim olakšicama.

:: A onda se neće pokrenuti, RH je jedna od porezno najopterećenijih država u Europi?

Nekonkurentni smo, u Srbiji je porez 16%, nema poreza na dividendu, a radna je snaga puno jeftinija. Hrvatska će se morati otvoriti, privući ljude koji imaju kapital, no tu smo mi još dosta klaustrofobični. Vrlo brzo ćemo imati potrebu za radnom snagom (i s kvalificiranom) jer imamo staro stanovništvo i dobar dio proračuna ide na mirovine. No, u konačnici će nam biti bolje u EU. Sve države koje su ušle u EU, a bile su nerazvijenije od nas, sada su ispred nas.

:: Kao odvjetnik, što biste savjetovali hrvatskoj Vladi u sporu sa Slovenijom, zbog Ljubljanske banke?

Ništa, jer nemam običaj davati savjete kad me se ne pita.

:: Osim što imate velik odvjetnički ured, vi ste i poduzetnik, većinski vlasnik Genere, bivše Veterine, koja proizvodi humane i lijekove za životinje?

Investitor sam, ali potpuno pasivan u poslovanju, a posjedujem i dionice nekih drugih tvrtki. Kada sam se odlučivao za Generu, imao sam viziju, naivnu, kako mi se sada čini. Želio sam uložiti imovinu u Hrvatsku, u našu znanost, proizvodnju, što Genera sve ujedinjuje. Genera je sada vrlo zdrava tvrtka i dobro se bori sa svim teškoćama, no nisam očekivao tolike prepreke s kojima se suočava proizvodna tvrtka koja ujedno razvija i znanost.

:: Obično je onda spas u izvozu?

Genera već odavno više od pola svoje proizvodnje izvozi, a orijentacija je da hrvatsko tržište bude mali segment proizvodnje. U proizvodnju smo humanih lijekova tek nedavno ušli i tu smo na početku. U proizvodnji cjepiva za životinje, posebno za perad, u svjetskom smo vrhu.

:: Je li riječ o izradi generičkih lijekova ili vaših, originalnih?

U Generi-lijekovi su generički lijekovi, a u Generi-istraživanja razvijamo nekoliko lijekova. Za dvije i pol do tri godine izaći ćemo na svjetsko tržište s prvim hrvatskim humanim lijekom nakon Plivina sumameda, a to je lijek za zarašćivanje kostiju. Radimo i još dva nova lijeka. Cijeli proces registracije lijekova traje od 10 do 12 godina.

:: Koliko to stoji?

Za izradu tog lijeka dobili smo poticaje od EU u visini od 5,5 milijuna eura, nepovratno. Od Ministarstva znanosti u RH nismo dobili ni lipe.

:: Je li i vama koji put stigla ovrha, da osjetite kako je to?

Jest, zaboravili smo, bilo je ljeto, platiti pretplatu za HRT i stigla mi je ovrha. Bio sam iznenađen, rasrdio sam se i išao istražiti tko to šalje meni ovrhe, no shvatio sam da sam je sam sebi poslao. Riječ je, naime, o automatizmu. Ovrhe se dobivaju u elektroničkom obliku. Poslao sam ovrhe i nekim svojim prijateljima. Neki mi, promućurniji, to nisu rekli i platili su u tišini, a neki su se, bogme, naljutili i vikali na mene.

:: Što ste im rekli nakon što su vam prigovorili?

Rekao sam im – pa platite odmah taj račun, bit će jeftinije.

>>Mrak-Taritaš pobijedila Hanžekovića i preuzela HJS