Chefchauen ima sve što putnik namjernik može poželjeti kad napusti Europu i kroči u Afriku. Nedaleko od obale koja dijeli Španjolsku od Maroka, na sjevernim obroncima planine Rif, čudesan plavi grad skrivao se u oblaku iz kojeg je uporno sipila kiša. Zašto je ovaj grad posve plav, pitali smo se i čudili neobičnoj boji stare medine – srednjovjekovne gradske jezgre.
Svi su elementi orijentalne egzotike tu – uske, vijugave ulice labirintnog grada kojim prolaze magarci sa zapregama i neobične spodobe u ogrtačima sa šiljastim kapuljačama; vitičasta arhitektura; minareti džamija s kojih se svako malo prolama glasan podsjetnik na Boga; natpisi na neobičnom pismu; zvukovi tvrdog jezika i mekane glazbe…
Tu je i miris kifa koji se širi iz čajana i pušionica nargila. Kif je marokanska riječ za rezane listove marihuane, a Chefchauen je središte glavne regije za proizvodnju hašiša – opojne droge koja se dobiva iz kanabisa.
Planine Rifa najplodnija su regija za uzgoj kanabisa u svijetu, nakon čega slijede Afganistan, Indija pa Libanon. SAD proizvodi najveću količinu hašiša, ali sve i konzumira. Najveći je izvoznik Maroko jer Europa svoj hašiš uglavnom ne proizvodi nego dobavlja od prvog afričkog susjeda. U planinama Rifa proizvodi se 70 % ukupnog hašiša koji Europa konzumira. Procjenjuje se da se ovdje svake godine proizvede 3000 tona hašiša vrijednog dvije milijarde dolara.
Osim što je Chefchauen vjerojatno najegzotičnije mjesto u Maroku, on je svakako i centar prodaje i distribucije hašiša.
Tog kasnojesenskog dana kad smo stigli u plavi grad kiša je uporno padala. Utočište se krilo u toplim, opuštenim čajanama u kojima je društvo isključivo muško. Sjeli smo i naručili poznati marokanski čaj od metvice, a priča je sama počela dolaziti do nas.
Prvo su nam prišli mladići koji su se nudili da nam budu turistički vodiči. Nedugo potom isti bi nam pokušali prodati kif, misleći da smo možda radi toga došli.
Slatkorječiv mladić koji je nenametljivo bio prisutan u našem društvu svaki put kad bismo naručili čaj od metvice rekao je da se zove Hamid. Želio nam je prodati turističku turu i hašiš, ali se nije uzrujavao kad bismo ga odbili. Tad bi slegnuo ramenima i sâm zapalio dugačku lulu kifa.
“Dobro došli u Maroko, opustite se!”, ponavljao je. “Nema puno posla sada u ‘Chauenu”, rekao je kasnije. “Turistička sezona počinje tek oko Božića, a žetva je odavno gotova. Sad je vrijeme za opuštanje i uživanje.”
Nije mislio na žetvu pšenice ili ječma. Ovdje se sve vrti oko kanabisa, čija je proizvodnja glavna djelatnost većine obitelji koje žive na planinama Rifa. Počeli smo ga oprezno ispitivati o tome, a on se nije nimalo ustručavao.
“Sjetva počinje u proljeće, kada otopljeni snjegovi natapaju polja. Žanjemo u ljeto, kad sunce zapeče. U ovo doba iz biljke radimo hašiš. Moji doma svi rade na tome, a ja sam ovdje jer čekam mušterije...” Objasnili smo mu da nas ne zanima nabava hašiša, ali da bismo voljeli vidjeti i doznati kako se proizvodi te kako se šalje u Europu. Na trenutak je bio sumnjičav, a potom se iskesio u napušen osmijeh i pozvao nas da sutradan ujutro odemo do njegove obitelji u selo.
Hamid nas je ujutro čekao na dogovorenom mjestu, zajedno s taksistom kojeg smo platili da nas cijeli dan vozi po planinskim makadamima. Kiša je nježno sipila, a vozač je po blatnim cestama vozio kao da kasni na vlastiti pogreb.
Sat i pol ganjali smo se po rubu provalije i života, da nismo imali ni prilike ni volje uživati u lijepim planinskim krajolicima.
Napokon smo stali u selu bez imena ispred kuće bez fasade u kojoj se smjestila čajana bez žena. Hamid je diktirao ritam, a sad je očito bilo vrijeme za čaj i lulu kifa. Svi su pušili i pasivno promatrali televizor u kutu sobe. Kiša je već stala kad nas je Hamid pozvao da se prošećemo do njegove obitelji. Selo je bilo neugledno, puno nelijepih, nedovršenih kuća, ali pogled se pružao daleko na planine. Hamid je zaokružio kažiprstom širok krug oko sebe i rekao. “Sve su ovo polja kanabisa!”
Došavši do njegove kuće, začuli smo tupe kontinuirane udarce. Nakon što nas je upoznao s članovima obitelji, Hamid nas je poveo do prostorije odakle su se udarci čuli. Između vreća punih sasušenih stabljika marihuane sjedila su dvojica radnika i udarala u neku plastiku.
“Kad se biljka pobere i sasuši, odvoje se stabljike i sjemenke”, objasnio nam je domaćin. “Sjemenke se upotrebljavaju dogodine u novoj sjetvi, a stabljike se bace. Preostalo se lišće usitni i stavi na ova platna.”
Preko širokih posuda bile su prevučene tkanine, na koje je stavljena smrvljena biljka. Preko toga se prebaci najlon po kojem su radnici udarali štapovima. “Kroz pore tkanine propadaju smolaste žlijezde kanabisa. Taj se prah nakratko pripali da bi se stvrdnuo, slijepio i oblikovao u ‘čokolade’ i to je sva mudrost.” Što su pore sitnije, to je prah čišći i kvalitetniji. Gram takvog hašiša prve klase u Amsterdamu stoji 80 kuna, a u Maroku pet.
Hamid nas je pozvao u jednu neoličenu sobu u kojem je ubrzo na stol stigao pladanj s povrćem i ribom te neizbježni čaj od metvice. Jedan od Hamidove braće nakon obroka smotao je džoint hašiša i pripalio.
“Ovdje svi puše, djeca od deset godina, žene, bake…”, rekao je dvadesettrogodišnji Hamid cerekajući se kao da je ponosan na tu činjenicu.
U obitelji ih je petnaest i svi rade na tradicionalnom obiteljskom poslu uzgoja kanabisa. Ta je biljka originalno iz Indije, ali je u Maroko stigla prije više od tisuću godina i na planinama Rifa pronašla plodno tlo. Do šezdesetih godina 20. stoljeća Marokanci su tradicionalno pušili kif – rezane listove marihuane – a potom su ih Europljani naučili kako da izrade hašiš.
Oni i dalje radije puše kif, ali za potrebe izvoza proizvode hašiš. Mnogo je zasićeniji opojnim sastojkom THC-om, a volumenom je manji pa ga je i lakše prebaciti preko granice.
Pitali smo Hamida kako se odvija izvoz.
“Klijenti uglavnom prvo dođu u Chefchauen, gdje nas pronađu. Onda dođu ovamo, pogledaju proizvodnju, isprobaju robu i dogovore se. Plaća se unaprijed. Kilogram najčešće prodavane druge klase hašiša stoji 1000 eura. Klijent nam odmah plati kešom ili nam prebaci novac Western Unionom kad se vrati doma. Mi mu tada pošaljemo robu.”
Opisao je da od njihova sela do Tangiera – grada na obali nasuprot Španjolske odakle se roba šalje u Europu – postoje četiri policijske kontrole na kojima moraju potplatiti policajce da bi ih pustili.
Kanabis je u teoriji ilegalan, ali se tolerira jer u planinama Rifa ne postoji druga gospodarska grana. Proizvodnja hašiša generira dvije milijarde dolara godišnjeg prihoda i 25.000 radnih mjesta. “Prošli kraljevi katkad su nalagali uništavanje proizvodnje!”, objasnio je Hamid stav njihove monarhije prema proizvodnji droge, a potom se nasmijao – “ali za današnjeg se kralja priča da i sam voli zapaliti, pa nas pušta na miru!”
Za osobne potrebe treba mi 800 grama hašiša godišnje. 2 gr.dnevno X 365 dana. Ostatak do 800 mi ode na prijatelje i cure. Nikoga ne diram, ne vozim auto, ne pijem, ne izazivam tuče. Svjeedno bi me šupci zbog jointa na robiju godinu dana. A balavci ubiju tatinim autom nevine ljude i oslobode ih jer su iz uzorne obitelji pretvorbenih lopova. I što raditi? U Maroko :))