HAVC je najbolja kulturna reforma koju smo napravili

Nikada se prije nisam našla u tako neobičnoj situaciji da postanem objekt medijskog bavljenja, a posebno je bilo neugodno to što su mi se pripisivale određene radnje, stavovi, čak i vrijednosni, a da me nitko nije pitao što o tim temama mislim – govori Nina Obuljen Koržinek o mukotrpnim danima prije imenovanja na mjesto ministrice kulture, koji se protežu i nakon imenovanja. Prikrivanje kriminalnih radnji u Hrvatskom audiovizualnom centru i objede doista su nespojivi s nekonfliktnim karakterom osobe čije ime donedavno široj javnosti nije značilo puno, ali je po dobrom itekako značilo domaćoj i stranoj stručnoj kulturnoj i medijskoj sceni. No napadi su se mogli predvidjeti, ne zbog po ičemu spornog lika i djela sadašnje ministrice, nego naprosto zato što određene skupine nisu na čelu Ministarstva kulture htjele vidjeti nikoga do dosadašnjeg ministra Zlatka Hasanbegovića.

– Čini mi se jako lošim da smo se u javnom prostoru doveli u takvu situaciju u području kulture i umjetnosti, koja je neizmjerno važna za našu zemlju, naš identitet i našu budućnost. Umjesto da razgovaramo o tome što netko može ponuditi da kultura, umjetnost i hrvatska kulturna politika budu unaprijeđene, razgovaralo se o temama koje s tim područjem imaju malo ili nimalo doticaja. Jako bih voljela da u razdoblju u kojem budem ministrica kulture fokus bude na onome što je uloga Ministarstva kulture, da bude servis i da stvara poticajne uvjete da oni koji djeluju u području kulture i umjetnosti djeluju po jasnim profesionalnim kriterijima i uz stabilnu potporu – objašnjava Nina Obuljen Koržinek koja je u ovom intervjuu prilično jasno i konkretno argumentirala neke od crta Vladine kulturne i medijske politike, odnosno načina rješavanja nagomilanih problema. No prije toga pobliže o kontroverzijama...

Kako objašnjavate da su HAVC i hrvatski film već i prije dolaska Karamarkova tima na vlast tim strujama postali neka vrsta “crvene krpe”?

U pozadini te lavine napada na HAVC, koji simbolizira najuspješniju kulturnu reformu koju smo poduzeli u Republici Hrvatskoj i koja je nota bene započeta za vrijeme HDZ-ove Vlade u kojoj sam sudjelovala, stoje interesi i nezadovoljstva ljudi koji iz ovog ili onog razloga ne vide svoju budućnost ili sebe u takvom složenom, ali vrlo transparentnom sustavu.

Mislite primarno na nezadovoljne ljude iz filmske struke?

Ne vidim zašto bi netko drugi bio na takav način zainteresiran.

Ali otkud u toj cijeloj priči braniteljske udruge, odnosno ljudi koji se predstavljaju u njihovo ime? Osim što neki tako guraju vlastite filmske projekte, tko primarno manipulira tim slojem populacije? Ne sjećam se da su tako reagirali na ijednu spornu privatizaciju, dokazane pronevjere…

Ne mogu u to ulaziti. HAVC je već sufinancirao toliko velik broj filmova o Domovinskom ratu, postoji nagrada za najbolju priču o Domovinskom ratu temeljem koje se snima film… Nikako to ne bih dizala na razinu da su branitelji s jedne strane, s druge filmska zajednica. Pogotovo zato što znamo koliko je snimatelja i ljudi koji danas aktivno sudjeluju u proizvodnji hrvatskih filmova također bilo među braniteljima, dragovoljcima, na žalost neki su i poginuli… Mislim da tu situaciju treba smiriti, da s tisuća ljudi u filmskoj industriji treba skinuti tu stigmu, a smirit će se razgovorom i uvažavanjem. Sljedeći tjedan primit ću predstavnike udruga jer, dok radim u Ministarstvu kulture, trudit ću se rješavati prijepore za stolom, a ne na tiskovnim konferencijama. I nadam se da ću iz razgovora s njima shvatiti gdje je motiv bavljenja tim sustavom na takav način. Mislim da legitimna tijela moraju obaviti nadzor i odlučiti je li nešto u skladu sa zakonom ili nije, a odluke o financiranju kulture u svakom području kulture i umjetnosti za nekoga su uvijek kontroverzne, a za nekoga su briljantne. To je jednostavno tako jer ne mogu svi biti financirani. Mi koji smo u tom poslu znamo da je to njegov sastavni dio. Ja sam relativno kratko bila u Upravnom odboru HAVC-a, otprilike godinu i pol dana i većina tih tema i optužbi koje su se potencirale i vezivale uz moje ime, što je još jedan apsurd, događale su se u vrijeme dok nisam bila ni u kakvoj HAVC-ovoj strukturi. Sustav HAVC-a upoznala sam puno bolje kroz svoj prethodni rad u Ministarstvu kulture, gdje sam bila državna tajnica i izravno nadležna za uspostavu tog sustava. U HAVC-u još uvijek postoji niz problema, ali primarno proizlaze iz toga da je HAVC ustrojen kao javna ustanova, a njegova djelatnost i opseg sofisticiranih aktivnosti daleko nadilazi ono što po zakonu pripada prostoru djelovanja javne ustanove. A sami rezultati HAVC-a, mislim da su svakoj dobronamjernoj osobi oni vidljivi. Hrvatski film je danas u svijetu prepoznat kao iznimno relevantan, i to u svim formama i oblicima. Pojavljujemo se na važnim svjetskim festivalima, u koprodukcijskim smo odnosima s nizom zemalja u Europi i izvan nje, povećali smo broj gledatelja, digitalizirali smo veliki broj kinodvorana… Rezultati rada HAVC-a kao nukleusa cijele filmske struke vrlo su vidljivi, mjerljivi i iznimno pozitivni za razvoj hrvatske kulture i za njezinu promociju u inozemstvu.

Koliko ste u to, u fazi kadroviranja Vlade i dogovaranja, morali uvjeravati predsjednika Vlade Plenkovića koji je na vašem primjeru pokazao priličnu dozu praktične i simboličke odrješitosti?

Predsjednik Vlade u razgovoru sa svim budućim ministrima vrlo je jasno iznio očekivanja. Primarno smo razgovarali o tim očekivanjima koja proizlaze iz njegova programa kada se natjecao za predsjednika HDZ-a, a onda i programa s kojim je stranka pobijedila na izborima. On je iznimno osviješten u smislu važnosti audiovizualne industrije u kontekstu europskih kulturnih politika, ali i pogledu drugih područja kulture. Naši su se razgovori vodili o prioritetnim zadaćama, reformama i svemu ostalome potrebnome za razvoj hrvatske kulture i umjetnosti.

Kako zbog njega, odnosno povjerenja koje vam je dao i cjelokupne javnosti kanite istjerati kontroverzije na čistac? I mislite li da druga strana uopće može prihvatiti istinu koja će biti drukčija od onoga što oni tvrde?

Nismo na nekoj utakmici pa da postoje jedna i druga strana. Zna se što je zakonodavni okvir, moja je uloga i uloga svih ljudi u Ministarstvu kulture da provodimo zakone, da nadziremo zakonitost, a ako postoje neke sumnje, da njih uputimo ljudima koji ih imaju zadatak razriješiti… U javnosti se zadnjih dana spominjao niz ponovljenih kaznenih prijava, ponovno za neke stvari koje su već riješene na hrvatskim sudovima, i ministar Hasanbegović podnio je jednu prijavu prije odlaska tako da po tim prijavama trebaju postupati oni koji su za to zaduženi. A mi ćemo u Ministarstvu kulture u okviru svoje nadležnosti analizirati sve rezultate upravnog nadzora, hitno organizirati sastanak s predstavnicima HAVC-a i krenuti u rješavanje problema.

Hoćete li, kako ste već i prije imenovanja na mjesto ministrice kulture najavili, dići tužbe protiv pojedinaca za pripisivanje prikrivanja kriminala i nesumnjivo blaćenje reputacije?

Taj se napad na mene dogodio nevezano uz HAVC, na vrlo ružan način, i s time u vezi poduzela sam određene radnje kako bismo se moja obitelj i ja od toga zaštitili.

Nešto prije nego što vas je dočekao s osmijehom i cvijećem kod primopredaje ministarstva Zlatko Hasanbegović podnio je prijavu DORH-u. Vjerujete li da je on jedan od tvoraca cijele te kampanje?

Mislim da je ministar tom prijavom dosljedno napravio ono u što vjeruje. On je vjerovao da u HAVC-u postoji problem, tako mi je i rekao, i on je podnošenjem te prijave mirne savjesti želio provjeriti svoje stavove. Ne mislim da tu postoji ikakav problem. Dapače, mislim da je jako dobro da je to napravio ako sumnja u nezakonitosti i da to rješavaju oni kojima je to u ovlasti, a to je pravosuđe.

Predbacuje vam se i da ste knjige generala Praljka proglasili šundom i time mu financijski otežali obranu pred Haaškim sudom…

To je još jedna potpuna neistina. Kada sam se vratila u Ministarstvo, ponovno sam zatražila predmet i našla da sam potpisala dopis Ministarstvu financija u kojem sam prenijela stav tadašnjeg Vijeća za knjigu koje je na svojoj sjednici odlučilo da se ne radi o knjizi, nego o brošurama. I točno je to napisano u tom dopisu, riječ šund nigdje se ne spominje, nego sam kao državna tajnica nadležnom Ministarstvu dostavila mišljenje Vijeća za knjigu.

Jeste li imali vremena vidjeti u kakvom ste stanju preuzeli Ministarstvo kulture?

U posljednjih četiri-pet godina došlo je do ozbiljnih zastoja u radu Ministarstva, velikih kašnjenja u odobravanju sredstava, osiguravanju dinamike plaćanja. To je izrazito zabrinjavajuće u ovoj situaciji smanjivanja novca jer jako ograničava umjetnike u planiranju i radu. Neophodno je vratiti transparentan način rada Ministarstva i javni dijalog o svim temama, a usporedo s time napraviti proračun za sljedeću godinu.

A stanje kulture u cjelini?

Široj je javnosti poznato da je kultura spala na zabrinjavajući postotak unutar državnog proračuna i sve su političke stranke u svojim kampanjama naglašavale potrebu da se kultura vrati barem na simboličnih jedan posto državnog proračuna. Proračun za kulturu sigurno će rasti, a u kojem postotku, to će ovisiti o široj financijskoj slici.

Koje biste probleme izdvojili kao prioritete za rješavanje? Nabrojat ću samo neke: izdavaštvo je na izdisaju, kazališna scena izdašno je financirana od države i gradova, ali grca pod težinom tzv. hladnog pogona, glazbena scena…

Izdavaštvo, odnosno knjiga sigurno je jedan od najvećih problema. Iako smo u prošlom mandatu od 2006. do 2011. usporedo s reformom u audiovizualnom sektoru pokrenuli i reformu knjiga, žao mi je da smo uspjeli ostvariti samo manji dio tih reformi: poticaje piscima, jedinstvenu cijenu knjige, pravo javne posudbe… Mislim da smo u tom sektoru danas zreli za sličan zaokret kao s filmom i audiovizualnim umjetnostima. Maksimalno moramo ulagati u poticanje čitanja jer nam se osipa publika, osobito mlada, a izdavači gotovo potpuno ovise o otkupima i potporama, osim u ekstrapopularnoj, uglavnom prijevodnoj literaturi. To je sigurno područje gdje treba brzo djelovati. Što se kazališta tiče, zakon iz 2006. godine nije donio očekivane rezultate. On je unaprijedio neka pitanja, ali rekla bih da nije samo problem kazališta nego cijelog institucionalnog sektora, dakle, muzeji, kazališta, u tome da je u mnogim dijelovima zadržao logiku funkcioniranja iz razdoblja prije 1990. Bila bih jako ponosna ako na kraju ovog četverogodišnjeg mandata, to nije nešto što se može napraviti od danas do sutra, iznjedrimo cjelovitiju reformu tog institucionalnog sustava bilo da dio njega izmjestimo iz sustava zakona o ustanovama kroz specifične zakone, ali u svakom slučaju da veći dio stavimo na financiranje programa i da ravnateljima omogućimo da u pravom smislu riječi upravljaju svojim ustanovama, s više odgovornosti, ali i prava.

Upravo dok razgovaramo udruga koncertnih promotora tiskovnom konferencijom ponovno ukazuje na netransparentnost financiranja glazbenih događaja i krajnju neuravnoteženost u tretmanu pop-rock koncerata i ozbiljne glazbe. Sudaraju li se tu neki zastarjeli i suvremeni koncepti što je kultura, a što je pop, komercijala ili nešto treće?

Odgovorila bih na dvije načelne razine. Naša kulturna politika puno više prepoznaje ulaganje u stvaranje i produkciju, a relativno slabo prepoznaje važnost distribucije i sudjelovanja publike. A sve to je ono što nazivamo kreativnim kulturnim lancem. Taj segment distribucije u svim segmentima kulture ne ide najbolje, a to je osnovna pretpostavka da kulturni sadržaji dođu do publike. A drugo je načelno pitanje, ono koje sve druge suvremene kulturne politike u svijetu priznaju, da se gubi ta čvrsta granica između nečeg klasično-tradicionalnog i nečega što bi bilo popularno i komercijalno. Ono što je nekada bilo popularno i komercijalno danas su vrhunci klasične glazbe. Ne možemo do beskraja to područje širiti jer postoje financijska ograničenja, ali mislim da u svakom segmentu umjetnosti treba znati prepoznati one koji pripadaju tom području popularnije ili komercijalnije umjetnosti.

Nije li upravo Nobelova nagrada za književnost Bobu Dylanu dokaz brisanja tih granica?

Možda je Dylanova Nobelova nagrada doista neka točka preokreta.

Vašem sektoru pripadaju i mediji. Most se zalaže za smanjenje TV pretplate – čini mi se, bez prave svijesti o tome čemu bi ona zapravo trebala služiti – a Andrej Plenković istaknuo je potrebu restrukturiranja HRT-a. Kakvi su tu planovi?

Tradicija je europskih država da čuvaju i razvijaju javne radiotelevizijske servise kako bi poticali pluralizam medija, osiguravali kulturnu raznolikost, ulagali u kreativne industrije, osiguravali prisutnost sadržaja koji u komercijalnim medijima nikada neće moći naći svoje mjesto jer nisu isplativi. Govoriti o visini pristojbe s pozicije financijskih poteškoća hrvatskih građana, potpuno je legitimno, ali s druge strane jednako tako treba vidjeti što je potrebno da bi HRT mogao ispuniti svoju ulogu i pružiti zakonom definirane javne usluge. Restrukturiranje HRT-a treba dovesti do toga da se još više sredstava oslobodi za ulaganje u program. To je u interesu hrvatske kulture, umjetnosti, to je primarni hrvatski interes. HRT već je obavezan ugovorom na to restrukturiranje, ali to se dosad nije nadziralo, a to će biti dobro za HRT, za građane, za Vladu, industriju…

Vaš je prethodnik napravio vrlo popularan potez u očima svojih sljedbenika ukinuvši potporu tzv. neprofitnim medijima kao nekakvom leglu svega nehrvatskog. Što kanite poduzeti po tom pitanju?

To je još jedan od spinova u javnosti. Kao što je bivši ministar to naglom odlukom to ukinuo, tako je to jednom nepromišljenom odlukom i uvedeno. Mislim da treći medijski sektor treba financirati, ali taj sustav nije bio dobar i jasan, bio je prilično ideološki obojen, a što je najvažnije – nije bio usklađen sa zakonom o državnim potporama. Medij ne dokazuje svoju javnu vrijednost time je li pravno ustrojen kao d.o.o. ili nevladina organizacija. Devedeset posto naših književnih izdavača su d.o.o. pa ih nitko ne smatra profitabilnim tvrtkama. Mislim da je ovdje u diskursu napravljena zamjena teza kojom su nevladini po definiciji dobri, a komercijalni loši pa ćemo dobre nagrađivati, a loše kažnjavati. U svakom društvu treba postojati javni, komercijalni i treći medijski sektor i svima omogućiti da djeluju u okviru svojih potreba.

U sjeni kontroverzija ovih je dana ostao zanimljiv podatak u vašoj biografiji da ste diplomirana violinistica. Kad ste zadnji put svirali?

Na to pitanje ne mogu odgovoriti samo zato što bi to jako rastužilo mog profesora Petrovića.

Znači, jako davno?

Da. Violina nije instrument koji se može povremeno uzimati u ruku. Ili je se svira stalno ili ne svira.

Kada je prevagnuo Filozofski fakultet?

Usporedo sam pohađala te studije i, dok sam studirala, sav fokus bio je na violini, ali bila sam na četvrtoj godini kada je počeo rat. Jako sam se angažirala za vrijeme rata u radu s udrugama, promatračkom misijom i ta me godina odvukla od violine i vježbanja. Nakon nje vratila sam se violini i diplomirala, ali život me odveo u drugom smjeru.

Kako to da ste uvijek povezani s HDZ-om, ali nikada niste bili članica stranke?

Bila sam u tri HDZ-ove vlade iako nikad nisam bila članica stranke, a svaki put kad je HDZ odlazio s vlasti ja sam bila u tom paketu odlazećih HDZ-ovaca. Imam puno kolega u HDZ-u, ali i u drugim strankama, a po svom svjetonazorskom stavu i obiteljskom habitusu pripadam demokršćanskom svjetonazoru. To je formiralo moje djelovanje i razmišljanje o društvu i politici.

Jeste li dokaz da se do ovako visokih političkih funkcija može dolaziti samo stručnošću i bez stranačke iskaznice ili ste iznimka?

Mislim da nisam iznimka. U zemlji s ovako malo stručnih ljudi u pojedinim područjima mi sebi ne možemo dopustiti luksuz da sa svakom smjenom vlasti mijenjamo kompletne garniture. Moramo napustiti taj mentalitet Komunističke partije i podjele na podobne i nepodobne. Mladima moramo dati vjeru da mogu napredovati svojom stručnošću i kompetencijama.

>> Prvi radni dan ministrice Obuljen: Isplate u kulturi više neće kasniti

>> Ministrica Obuljen Koržinek: Domovinski rat nije samo pitanje prošlosti već i budućnosti