HDZ dominira regijama koje je državni kapitalizam najviše devastirao, a socijaldemokrati su 
popularniji u zonama poduzetničkog kapitalizma

Na djelu je neki dublji poremećaj, ali naprosto je tako – zdvojno je ustvrdio Zoran Milanović nakon objavljivanja rezultata izbora 11. rujna. S prvim dijelom te rečenice se slažem: poraz koalicije koju je on predvodio i sunovrat odaziva na izbore jasni su pokazatelji strukturnih poremećaja političke ljevice i – još više od toga – demokracije, što znači i društvenoga života kod nas. Drugi mi je dio pak neprihvatljiv. Naime, važni politički i društveni akteri, a poglavito čelnici stranaka, nipošto ne bi smjeli lakonski i fatalistički pristupati već dugo prisutnim tegobama stranačkoga i političkoga života koje su se na ovim izborima pokazale u posebno teškim simptomima. Vodeći akteri ponajprije bi se trebali suočiti s tvrdim činjenicama. Stvari, slikovito izneseno, stoje ovako: od stotinu punoljetnih građana u Hrvatskoj u nedjelju je čak 47 (brojke su zaokružene) apstiniralo od glasanja, 18 ih glasalo za HDZ (i partnere), 17 za SDP-ovu koaliciju, petero za Most, troje za koaliciju “Jedini put” koju je predvodio Živi zid, dvoje za koaliciju (stranke) Milana Bandića, jedan za IDS i partnere, a preostalih sedmero za ostale stranke, koalicije i liste.

Desnica manje kritična

Dakle, samo je jako malo nedostajalo (apstinencija dodatnih pet tisuća birača) da u izborima sudjeluje manje od polovine punoljetnih građana; to je Hrvatsku moglo dovesti do nedemokratske situacije – možda takva uskoro dolazi – da u njoj vlada manjina izabrana od manjine! Na ove je izbore u deset jedinica unutar zemlje izašlo samo 52,6 posto birača, odnosno čak 317.185 manje nego na glasanje u studenom prošle godine kad je odaziv ionako bio prilično nizak (60,8 posto) slično onima 2011. godine (61,9 posto). Slijedom toga, nova vlast vjerojatno sastavljena od starih partnera bit će formirana osnovom volje samo četvrtine građana s pravom glasa. Jako slab odaziv nije po mom sudu ponajviše uvjetovan zasićenošću građana čestim izborima te međustranačkim konfliktima u prvom dijelu godine. Radi se o eskalaciji već dugo prisutnoga trenda (izborima 3. siječnja 2000. pristupile su tri četvrtine birača) koji ima različite uzroke, ali na odgovornost za taj problem najviše treba pozvati pripadnike tzv. političke elite.

Najveći je odljev glasova 11. rujna, u usporedbi s izborima prije deset mjeseci, pretrpio Most: 115.827 manje ljudi glasalo je za puritance Bože Petrova. Međutim, oni su ovoga puta biračima ponudili isključivo svoju tvrdu jezgru, dakle nisu angažirali nevjerne – pokazalo se – političke i znanstvene celebrityje sa strane poput Drage Prgometa i Ivana Lovrinovića. Most je ipak uspio ostvariti ono što se dosad smatralo teško ostvarivim: temeljem potpore gotovo desetine birača održao se i na drugim izborima zaredom kao treći najsnažniji sudionik. Demontiranju stranačkoga duopola kod nas ovoga je puta učinkovito pridonio i Živi zid koji je u savezu s tri čimbenika unatoč ukupno malom odazivu na izbore osvojio 22.331 glas više nego 2015. godine. Drugo je pak pitanje jesu li „treći“ akteri, ponajprije Most koji će, izgleda, ponovno u vlast, dostatno meritorni, pa i odgovorni, da kvalitetno upravljaju državom. Unatoč izvjesnim promjenama u preferencijama birača, i dalje je najvažnija usporedba rezultata izbora između dvije najveće stranke. U razdoblju od deset mjeseci SDP, ponovo s još tri partnera, ali uz rokadu udesno – Laburisti za HSS, izgubio je čak 106.277 glasova. Istovremeno je za HDZ, labavo udružen s HSLS-om i dvije strančice, glasalo 63.939 birača manje nego u studenom prošle godine.

Za naše „pučane“ i socijaldemokrate, ali i za javnost u cijelosti, stoga je važno pitanje: zbog kojih je razloga HDZ na ovim izborima, u usporedbi s prethodnima, razmjerno izgubio mnogo manje birača (42.338) od SDP-a i njegovih partnera? Predsjednik SDP-a na postizbornoj konferenciji za medije nije objasnio zašto su mnogi simpatizeri njegove stranke, te “nježne biljke”, kako ih naziva, ovoga puta izboli Partiju najoštrijim trnjem – neizlaskom na izbore, a nemali broj lijevo orijentiranih birača jedva se suzdržao od takve kazne. Milanović očito, najviše zbog neprispodobive arogancije, nije lik koji bi poduzeo neku autokritiku. Međutim, od budućega vodstva SDP-a očekuje se da otvori stranku, već dugo ekskluzivno nastrojenu, društvu, a osobito onima koji žive od svoga rada i uma, nezaposlenima i drugim socijalno ugroženima, pripadnicima različitih manjina i mladima koji uglavnom ne vide za sebe dobre perspektive u Lijepoj Našoj (jedan znakovit grafit iz Selske ulice: “Kad odrastem, bit ću emigrant”). Mnogi pokazatelji upućuju na opravdanost ocjene kako su birači HDZ-a u prosjeku nježniji, što ponajprije znači vjerniji bez obzira na pretrpljene socijalne boli i iznevjerena obećanja, prema svojoj stranci nego su to naši ljevičari. Ta je razlika uz ostale čimbenike posebno uvjetovana socijalnim obilježjima.

Među simpatizerima najveće stranke desnice manje je visokoobrazovanih građana nego kod birača SDP-a pa su slijedom toga prvi manje kritični nego drugi. Nadalje, birači najveće stranke desnice uglavnom su tradicionalisti i više vezani za ideologiju, ponajprije kod nas još uvijek snažan nacionalizam, nego (post)modernistički kulturno orijentirani simpatizeri socijaldemokrata koji su već neko vrijeme uglavnom neopterećeni komunizmom ili drugim sustavom ideja. Naposljetku, ponajprije zbog okolnosti da je HDZ gotovo 19 od 26 i pol godina demokracije kod nas bio na vlasti i uglavnom djelovao po obrascima klijentelizma te da uobičajeno kontrolira najviše županija i općina, izgledno je više građana koji su egzistencijalno vezani za tu stranku (dobivanje i održanje zaposlenja, poslova i privilegija povezanih s političkom podobnošću) nego onih koji su na taj način povezani sa SDP-om i drugima iz Narodne koalicije. Posljednja razlika naročito dolazi do izražaja na jugu i istoku zemlje (Dalmaciji, Lici i Slavoniji) gdje je država u obliku javnih poduzeća i službi često najveći ili jedini veliki poslodavac.

Zemlja će tonuti u propast

Baš to je jedan od najvećih paradoksa kod nas: u zoni gdje je najviše prisutan politički, državni kapitalizam koji je devastirao ovu zemlju dominira HDZ; u zoni u kojoj je izraženiji poduzetnički kapitalizam (sjever i zapad) popularniji su socijaldemokrati i njihovi saveznici. Takvu plavo-crvenu podjelu, jasno prezentiranu u grafičkim prikazima u medijima, iznjedrili su rezultati i ovih izbora. Slijedom tih rezultata je Hrvatska ipak ostala nešto više plava nego crvena: HDZ i partneri osvojili su šest od deset izbornih jedinica, pa i većinu gradova. Najsnažnije je izvorište ozbiljnih poremećaja izborne i političke participacije kod nas, smatram, u dominaciji cinične politike i trome države, koju kontroliraju manipulacijama sklone stranačke vrhuške nad ekonomijom i društvom. Neriješeni problemi usmjeravanja, na koje je u svojoj analizi uvjetovanosti fenomena krize upozorio čuveni njemački sociolog Jurgen Habermas, mogu se prevladati samo strukturnom reformom, odnosno demokratizacijom stranačkoga i političkoga sustava.

Ako se ne provede takva reforma, ovu zemlju neće izvući iz velikih teškoća ni pojava novih, “uglađenih” predsjednika i članova vodstava stranaka, pa ni potpora nemaloga dijela birača trećim opcijama. Bez smionosti i upućenosti upravljača i s tim povezanoga demokratskog uključivanja „običnih“ građana u izborne i druge političke procese, zemlja će i nadalje tonuti u propast. Zbog mizernoga odaziva na izbore i “mali milijun” drugih razloga nakon ovih izbora baš nijedan politički akter demokratskoga opredjeljenja nema razloga za slavlje. U takvoj političkoj utakmici ustvari svi gubimo pa na nešto dulji rok i ona nekolicina mudrijaša prikopčanih na rezervoare stranaka i moćnika. Gledajući utakmicu američkoga nogometa, ražalovani je policajac Prez, jedan od junaka izvrsne američke TV serije “Žica”, ustvrdio:„Nitko ne pobjeđuje. Samo jedna strana gubi sporije“.