HDZ obranio tradicijske vrijednosti, pa podržao registriranje gej zajednica

Kao brak, ali s drukčijim imenom i bez posvajanja djece – tom poprilično lakonskom rečenicom ministar uprave Arsen Bauk opisao je prije nekoliko dana konačni prijedlog dugo očekivanog Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola. Radi se o pravnoj normi koja regulira prava istospolnih zajednica – istih onih hrvatskih državljana kojima je na referendumu prije sedam mjeseci većina njihovih sugrađana negirala pravo da svoju zajednicu nazivaju brakom. Pa se, eto, ona neće zvati “brak”, već “registrirano životno partnerstvo”, s praktički istim sadržajem. Pojednostavljeno rečeno, istospolni parovi “registrirat” će se pred matičarem, imat će sva imovinska, nasljedna i ostala prava kao i tradicionalni hrvatski bračni drugovi, osim što, barem zasad, neće moći posvajati djecu.

“Za što smo mi onda glasali?”, zapitat će se danas većina od 940 tisuća onih koji su svoj glas dali za ustavnu definiciju braka kao zajednice muškarca i žene. Dakako, ovakvo institucionalno pretvaranje “istospolne šije u istospolni vrat” većina desno orijentiranog biračkog tijela tumačit će kao novu manipulaciju vladajuće Kukuriku koalicije i grubo izigravanje volje naroda, no kako objasniti činjenicu da je upravo takva verzija zakona prilikom predstavljanja u Odboru za zakonodavstvo Hrvatskog sabora dobila – jednoglasnu podršku. Sasvim precizno rečeno, osim “crvenih kmera” iz SDP-a i “liberalnih bezbožnika” iz HNS-a za ovakav model istospolnih brakova koji se tako ne zovu ruku su podigla i četiri zastupnika HDZ-a – stranke koja se voli proglašavati demokršćanskom i konzervativnom.

Dapače, u skladu s tom orijentacijom HDZ se i angažirao u pripremi referenduma, a predsjednik stranke poručio svojim pristašama: “Mi želimo da ono što je naravno bude naravno. Apsurdno je da ono što je naravno i prirodno uopće moramo stavljati u Ustav. Ali došlo je do toga da se to mora braniti i obranit će se. Promijenit će se to da će hrvatski građani reći da i oni mogu obraniti svoje tradicijske vrijednosti”.

Valja se sada zapitati: Koliko od onih 940 tisuća građana koji su na referendumu glasovali “za” smatra da je ovakva forma registriranog istospolnog partnerstva njihova tradicijska vrijednost. Koliko birača HDZ-a podržava takvu formu ozakonjenja istospolnih veza? Odgovori na ova pitanja zapravo nisu ni bitni, kao ni sam referendum, ni njegovi rezultati, a, u konačnici, ni ono što je upisano u Ustav. Od trenutka kad je inicijativa U ime obitelji najavila takav referendum brojni stručnjaci, pa i neki od onih koji su suštinski podržavali inicijativu, upozoravali su kako i referendumski uspjeh neće moći spriječiti donošenje zakona kojim će se pravno urediti prava istospolnih parova, u velikoj većini slučajeva, osim u pitanju roditeljskih prava, izjednačiti s pravima heteroseksualaca, te da je to, nevezano o famoznoj “volji hrvatskog naroda”, neosporna obveza Hrvatske prema EU i Vijeću Europe.

No, tko je slušao pravne stručnjake? Političari i razni parapolitički aktivisti vrištali su o “crnoj kugi”, “crvenoj peronospori”, najavljivali zaštitu “naravnog poretka” i početak otpora protuprirodnim idejama koje se u Hrvatsku uvoze s dekadentnog Zapada. Sad je jasno da su pritom držali figu u džepu, a tek nekoliko mjeseci kasnije i jasno tu figu građanima pokazali podržavajući zakon koji ono ranije proglašeno “nenaravnim” i “protuprirodnim” čini društveno prihvatljivim. Koji je onda bio smisao semantičkog referenduma? Neki su se ljudi eksponirali, neki su se politički osnažili, politički je rejting nekim strankama porastao, nekima pao, neke su udruge postale društveno bitan faktor, a financijski su prosperirali i oni u organizacijskoj izbornoj mašineriji, na čije je usluge zbog referenduma potrošeno oko 47 milijuna kuna. Što je dobio prosječni birač? Tek spoznaju da je sav taj demokratski sustav u kojem egzistira tek puki igrokaz za ostvarenje kratkoročnih interesa političkih elita. Neke se stvari zaista ne mogu kupiti novcem.