Premda su Tomislava Karamarka ideološki ostrašćeni ismijavali zbog povezivanja korupcije s neprovođenjem lustracije, nije teško naći argumente u prilog tezi da bismo bili bolje društvo da smo je proveli. Ne zbog toga što su komunisti moralno kvarniji ili podložniji korupciji. Bilo je onih koji su iskreno vjerovali u tu propalu ideju. Ali propust društvene osude, makar na simboličkoj razini, nepovratno je narušio osjećaj društvene pravde jer smo na toj nepravdi još i gradili nove odnose, što je dovelo do rasapa moralnih vrijednosti.
Pogodovanje podobnima iz bivšeg sustava dovelo je do još većih pogodovanja neopterećenima takvom prošlošću. Stambeni kvadrati osvojeni po komunističkom vrijednosnom sustavu dobili su svoju afirmaciju u novom sustavu vrijednosti kroz omogućavanje jeftinog otkupa da bi danas tako osvojeni kvadrati u argumentaciji dominantnih protivnika uvođenja poreza na drugu ili treću nekretninu bili nazivani "oblikom štednje" građana. Pozicije, moć i utjecaj stečeni u bivšim vremenima bili su presudni u repozicioniranju u "tržišnim" okolnostima kroz pretvorbu i privatizaciju, s tim da je svijest o tomu dovodila do značajnog spuštanja ljestvice za "domoljubne" miljenike vlasti. S vremenom su nacionalne i rođačke kriterije zamijenili stranački i ideološki, odnosno na jednu nepravdu nadovezivala se nova, a u moralnom smislu ostali smo bez oslonca.
Stoga se i dogodilo da su moralne vertikale poput Vlade Gotovca – kojem je bilo draže u tamnici Titova režima živjeti svoju duhovnu slobodu nego živjeti nuđenu mu "slobodu" u tamnici njihove duše – budu gotovo pa politički marginalizirani. I stoga smo danas okruženi konformizmom te su na cijeni savitljive, prilagodljive kičme. Posljedica je da, marksisti bi rekli, nema dijalektike, već samo dvije strane koje se ne nadmeću, već jedna drugoj daju smisao postojanja, a jedino oko čega su suglasne da im ne trebaju oni koji misle drugačije.
Hrvatska je specifičnost da smo zbog ratnih okolnosti bili upućeni na pomirbu pa je "lustracija" bila selektivna po kriterijima prilagođenima potrebama ondašnjega HDZ-a. Sve je bilo moguće nakon što su kao u najgoroj antilustracijskoj noćnoj mori Josip Manolić, Josip Boljkovac ili Josip Perković preuzeli važne funkcije. Premda bi još gore bilo imati njih i sav bivši sustav za protivnike u ratnim okolnostima. Tada je svakoj ozbiljnoj i pravednoj lustraciji u nas zauvijek rečeno zbogom! Lustraciju je pojeo rat. Neki bivši "vojnici partije" postali su "stranački vojnici" i taj politički karakter prenosili su na nove generacije. Zato nam u Saboru sjedi nikad više beskičmenjaka, državom vlada klijentelizam... Tko bi koga, kako i zašto danas lustrirao? Da zna odgovor, HDZ bi ga davno ponudio kao prijedlog zakona jer tu im ideju SDP, u kojem se kao nasljedniku komunističke imovine i danas slavi Tita, sigurno ne bi ukrao.
Kakvog smisla ima lustracija nakon što nam četvrt stoljeća moćnici iz bivšega sustava gospodare životima i dijele lekcije o demokratskim vrijednostima!? Po kriterijima Europskog suda za ljudska prava nema ni pravnog opravdanja toliko nakon raskida s totalitarizmom, a osobito za članicu EU više nema straha od povrata na staro. Ako je smisao lustracije s upravljačkih i utjecajnih funkcija ukloniti one koji predstavljaju opasnost za očuvanje demokratskih vrijednosti, onda jedino ima smisla vladajuće strukture lustrirati od stranačkih uhljeba, bez obzira na to jesu li bili i komunisti, iz uvjerenja ili radi uhljebljenja.
>>Lustracija je nužna da bi se spriječilo iskrivljivanje prošlosti
Treba samo pratiti trag novca iz Jugoslavije, pa do današnjeg dana, pa ćemo na taj način lustrirati sve koje treba lustrirati. Silnu pljačku Hrvatske obavila je jugokomunistička hobtnica koja se samo prešaltala u novo, i njima povoljnije okruženje. Osim novca, prigrabili su i sve ključne pozicije u izvršnoj, zakonodavnoj i pravosudnoj vlasti. Zato treba ohrabriti EU da uvede monitoring nad hrvatskim pravosuđem koje je početna točka prave lustracije.