SDP se uvijek dičio poštenjem kao svojim najvećim političkim kapitalom. Na prošlim parlamentarnim izborima naspram HDZ-a koji je Ivo Sanader premrežio korupcijom i protiv kojega je netom bila podignuta optužnica, SDP-ovci su djelovali kao nevina dječica.
Na samom početku mandata premijer i šef SDP-a Zoran Milanović izjavio je da je visoko podignuo letvicu borbe protiv korupcije i demonstrirao to smjenom Mirele Holy. Ministrica zaštite okoliša odletjela je zbog e-maila u kojem se raspitivala za sudbinu radnog odnosa supruge stranačkog kolege. No vrlo se brzo pokazalo da se SDP zapleo u vlastitim kriterijima. Ono što je vrijedilo za Holy, nije vrijedilo za HNS-ovu ministricu graditeljstva Anku Mrak Tarištaš. Njen suprug dobio je posao u Plinacru, i to dok je na čelu ove državne tvrtke bio HNS-ovac, no nikom ništa.
Nešto drugačija pravila nego za Holy bila su u primjeni i kada se otkrilo da je ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina “zaboravio” direktorske ovlasti u svojoj tvrtki prenijeti na odvjetničko društvo nakon što je postao ministar. Da stvar bude još gora, Jakovinina tvrtka ostala je dužna 150.000 kuna Hrvatskim vodama u kojima je Jakovina bio predsjednik Upravnog vijeća.
Mjereći prema slučaju Holy, letvica se spustila i kada je bilo riječi o bivšem gradonačelniku Raba Zdenku Antešiću za čije se ime vezivala afera s prenamjenom zemljišta, jednodnevni odlazak u mirovinu kako bi stekao uvjete za saborsku penziju, muljanje sa staračkim domom za tetu. Antešić je bio zamjenik ministra prometa kada su sve ove afere isplivale, no unatoč njima nije smijenjen “jer se radi o drugom, a ne prvom ešalonu dužnosnika”.
Primjer Branka Šegona, do prije dva dana pomoćnika ministra financija, svjedoči da ni u drugoj ligi nisu za sve ista pravila. Dok je premijer osobno štitio Antešića, u slučaju Šegona čija je tvrtka dobila povlašteni kredit od HBOR-a nije bilo popuštanja. Milanović je doslovno natjerao ministra Linića da smjeni svog pomoćnika javno mu zaprijetivši da će u suprotnom to učiniti on.
Kada se radi o premijerovim znancima i prijateljima, prevagnut će osobna saznanja lidera o kvalitetama i manama tih ljudi. Tako je Krešimir Kučko postavljen na čelo Croatije Airlinesa iako se pokazalo da je u Nizozemskoj živio zajedno s obitelji obilato se koristeći materijalnim povlasticama za koje je upitno je li mu ih državna kompanija trebala isplaćivati.
Zajedničko svim ovim slučajevima jest to što oni spadaju pod ljestvicu moralnih kriterija koja je, ovisno o premijerovim simpatijama i percepciji, od slučaja do slučaja postavljena više ili niže.
No uz njih SDP ima dva doista teška slučaja s kojima se mora suočiti i riješiti ih ako se ne želi staviti u istu ravan s HDZ-om Ive Sanadera. Jedan je gradonačelnik Vukovara Željko Sabo, a druga je sisačko-moslavačka županica Marina Lovrić Merzel. Oboje iza sebe imaju niz afera, no zajedničko im je što su došli do granice nakon koje se njima počelo baviti Državno odvjetništvo.
Ako je Sabo politički preživio optužbe za malverzacije oko ljetovanja djece, pokušaj kupnje HDZ-ove vijećnice Marije Budimir mogao bi imati daleko veću cijenu. Posebno nakon što je Vrhovni sud rekao da je tajna snimka M. Budimir ipak dokaz političke kokrupcije.
S Lovrić Merzel je slično. Iako je bilo afera koje su se vezale za njeno ime, ova posljednja koju je inicirala bivša zaposlenica u Županiji Jasmina Jovev optužujući županicu za izvlačenje novca, mogla bi završiti kaznenim postupkom.
Budući da SDP i Milanović nisu sankcionirali Sabu i Lovrić Merzel, moglo bi se dogoditi da to učini kazneni sud. Dogodi li se to, onda SDP doista više nije bitno drugačiji od Sanaderova HDZ-a. A nakon toga više nije važno ni je li puška za Lovrić-Merzel i Sabu bila zapeta u HDZ-u ili gdje drugdje.
SDP i milanovic su izgubili vjerodostojnost upravo zbog zastite Sabe, Antesica, Lovric- Merzel i puno drugih ministara u Vladi, pusku za odstrel je trebao zapeti Milanovic .