Pretpostavimo li da doista postoji, Hrvatska demokratska zajednica danas je čak i literarni anakronizam, ime koje kao da je doplutalo iz Priča iz davnina, politička splav za koju bi posve logično izgledalo da joj je na čelu Potjeh u vječnoj potrazi za istinom. Ako je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća HDZ bio pokret koji se svrsishodno odbijao transformirati u stranku, sada možemo govoriti tek o običnoj političkoj inerciji koja je dobacila do 2015. isključivo zahvaljujući ne vlastitoj dinamici, nego tromosti društva i postojanju interesnog signala na aparatu koji inicira znakove života.
Riječ je i o političkoj onomatopeji, odjeku koji gubi na značenju sa svakim novim prisilnim pokušajem da mu se značenje osmisli. Nakon četvrt stoljeća ta je stranka dospjela u onu točku u kojoj će se ili strateški koncipirati njezina politička fizionomija ili će ući u sferu implozije u kojoj će svako daljnje djelovanje biti svojevrsno proceduralno silovanje. Čak i ako sastavi vladu, što je vrlo moguće, neće se sakriti činjenica da je HDZ izgubio izbore, jer nije kadar diktirati ritam događanja, nego je ušao u vrlo shizofrenu situaciju "talačke krize" u kojoj će vlastiti rep kredibiliteta juriti samo da bi, potpisavši notornu predaju, formalizirao privid moći. Sudbina HDZ-a me zanima i fenomenološki.
Ona mi je draga kao ogledalo pokušaja da se učini nemoguće, da se nacionalna megalomanija upristoji i svede, ako ništa drugo, na razgovijetno logičan politički minimalizam. Je li to pretenciozno očekivati od stranke koja od samog početka počiva na sindromu prijevare? Od onog trenutka kada je odabrani krug jezgre budućih zajedničara jednostavno preusmjeren na drugu osnivačku lokaciju, u svojevrsnu sigurnu kuću kao utočište od bajpasiranih Veselica i onoga što će kasnije silom prilika postati HDS, dakle od tog trenutka pa preko bonvivansko-hedonističkog sanaderovskog desetljeća, pa sramotnog oktroiranja Kosorove kao stranačke predsjednice i premijerke bez legitimiteta na onom cirkusu od skupa čijem je karakteru jedino arena kao mjesto održavanja bila adekvatna, sve do ovog završnog koraka u kojem se izborni neuspjeh autogenim treningom proglašava kontinuitetom uspješnosti.
Sve je to logično dovelo do prijeko potrebnog strateškog sagledavanja stvari i konačnog uobličavanja odgovora na nevinu sumnju; kome se to danas HDZ obraća? Posljednji izbori morali bi biti i posljednji signal kako se više ne može improvizirati. Karamarko je logično pokušao s retorikom od prije 25 godina, ne zato što bi to samo po sebi bilo logično, nego zato što jednostavno nije znao što bi drugo. Nacionalna galama se učinila golim zicerom, pogotovo ako se konfrontira s esdepeovskom bezličnošću. Sve ostalo za HDZ bio je put u nepoznato, kojeg su se s pravom prestravljeno odricali zbog tema u kojima, osim par nabiflanih fraza, jednostavno nisu imali pojma. No uvjeren sam da bi HDZ na izborima puno bolje prošao da su cijelo vrijeme samo šutjeli i da nisu pokušavali ništa. Ipak, oni su zabubnjali i zatrubili prejakom eksplicitnošću, uskličnicima rata, koji su ljude žestokim asocijativnim refleksom preplašili.
HDZ je u Tuđmanovoj eri mogao surfati na krijesti nacionalnog vala kad je postojao provociran nacionalni zanos temeljen na jednostavnom konfliktu da su ljudi dobro znali što je boljševizam, ali pojma nisu imali što je kapitalizam. S današnjim iskustvom, s činjenicom da je poimanje Hrvatske kao svojevrsnog amalgama boljšoj-ustašluka, pozornice gdje će se moći uliti ono što se Tuđmanu činilo državotvorno pomirljivim kod boljševizma i kod „ustašizma" pa zbog te svoje fiksacije nije mogao dopustiti da pokret preraste u stranku, s tim iskustvom neizbježnim je postalo otrežnjenje da se tako nategnuta gemišt-vizija domovine pretvara u socijalni armagedon. Tuđmanov problem je bio što je politici prilazio kao povjesničar, a povijesti kao političar. Karamarkov problem je bio što je Hrvatskoj pristupio kao Tuđman.
Nisu uvažili činjenicu da je glad nadnacionalna kategorija i da za tako eksplozivan socijalni trenutak stranka treba potpuno novi senzibilitet. Patosiranja u izbornoj noći samo su ilustrirala priželjkivanja trijumfalističkog revanšizma, a ne svjesnost okolnosti u kojima živimo. HDZ je ostao nasukan na lenti vremena. I zato se podrška strmoglavljivala, zato ovise o ljudima za koje je osrednje kulturno umjetničko društvo ozbiljna i inteligentna organizacija. A baš je zato, koliko god to velik paradoks bio, Karamarko morao detuđmanizirati HDZ; ne da bi se odrekao Tuđmana, nego zato da bi spasio stranku. To je zadatak koji je i dalje pred ovim ili kojim drugim vodstvom. Ako se to ne događa, sumnje rastu. Je li nam uopće trebao HDZ? Je li HDZ ono što se mislio da jest? Je li moguć HDZ 21. stoljeća? Ili je njegova neminovnost onaj literarni anakronizam s početka teksta iz razloga što i nije zamišljen nego kao limitirani anakronizam? Odgovor na ta pitanja dat će i odgovor na ono što je pozadina zamagljene povijesti; je li HDZ izrastao iz nacionalne legende i predaje ili je izum iz stranih laboratorija koji su inicirali nacionalnu povijesnu prodaju.*