Svijet je u potpunom kaosu. Libija je u građanskom ratu, fundamentalističke armije proglasile su i grade kalifat u Siriji i Iraku, a afganistanska mlada demokracija gotovo je paralizirana. Usto, tenzije s Rusijom su obnovljene, a odnosi s Kinom kližu od priča o suradnji do javnih optužbi... Budući da ovo upozorenje dolazi iz usta Henryja Kissingera, valja mu posvetiti punu pozornost.
Nekadašnji američki državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger (91), čiji stavovi o međunarodnim odnosima i danas imaju velikog odjeka u svjetskoj javnosti, ovih dana ponovno je na naslovnicama svih vodećih svjetskih "opinion makera", a povod je njegova nova knjiga "Svjetski poredak", koja se upravo našla u prodaji. Svojim promišljanjima o ukrajinskoj krizi dobro je uzdrmao američki establišment.
"Ne slažem se s Putinom, ali zašto netko negdje usput nije predložio rješenje koje bi uzelo u obzir interese obiju strana u kontekstu neovisne Ukrajine? Kada je Europa rekla da Ukrajina mora birati između Europe i Rusije u trgovinskim pregovorima, možda da se reklo suprotno, da se reklo 'ajmo zajedno', možda bi takav pristup iznjedrio velik napredak", kazao je Kissinger za Wall Street Journal pa poentirao:
"Lako je sotonizirati Putina. Naravno da s njim nije jednostavno, ali nije da već nismo vidjeli takav tip ruskih vođa, a on nije Hitler. Ne bi o ovome trebalo govoriti u kontekstu jednog ruskog lidera. Pitanje je kako vidimo dugoročne odnose Rusije i Zapada u trenutku kada je Azija u fazi transformacije, a islam je u fazi permanentnog previranja..."
Krsno ime Heinz
Pišući o najvažnijim geostrateškim pitanjima o kojima ovisi budućnost svijeta, spomenuo je studiju koja upućuje na to da, u situaciji kada istovremeno postoje etablirana sila i sila u usponu, u 10 od 15 takvih slučajeva izbija rat. Dakako, pritom sugerira na opasnost od mogućeg konflikta između Amerike i Kine. Upravo Kissinger pozvan je o tome suditi: prije četiri desetljeća bio je jedan od glavnih arhitekata uspostave američko-kineskih odnosa koji je u tajnosti uspio dogovoriti transfer tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona u Peking i njegov povijesni susret s Mao Ce-tungom.
"I predsjednik Obama i predsjednik Xi, a osobito predsjednik Xi, kažu da bi htjeli kroz svoje odnose pokazati da se napetosti između postojeće sile i sile u usponu mogu smanjiti. No, u praksi zasad toga nema. I mislim da to predstavlja ogroman problem", upozorio je Kissinger. Pritom, pozvao je Sjedinjene Američke Države da surađuju s drugima u stvaranju novog svjetskog poretka. Vrijeme je, kaže, da se globalna politička struktura preoblikuje kako bi bila održiva u novim političko-ekonomsko-društvenim okolnostima...
Pritom ne treba zaboraviti na vrlo važnu činjenicu: da je Alfred Henry Kissinger u podjednakoj mjeri bio kreator povijesti koliko, u nekoliko vrlo značajnih knjiga, i njen tumač. Doajen američke diplomacije ušao je u desetu dekadu života s reputacijom koja ga prati od početka karijere: da ima podjednako vatrenih sljedbenika koliko i ljutih kritičara.
Danas je malo ljudi za koje se može reći da su na globalna zbivanja u posljednjih pola stoljeća tako snažno utjecali kao ovaj imigrant iz nacističke Njemačke, koju je s obitelji napustio kad mu je bilo 15 godina. Iako je zadržao primjetan njemački naglasak, nakon dolaska u New York engleski je jezik naučio za samo 15 dana. Kad je dobio američko državljanstvo, krsno ime Heinz amerikanizirao je u Henry.
Na sveučilištu Harvard istaknuo se kao briljantan student političkih znanosti i povijesti, da bi potom doktorirao radom o Metternichu, austrijskom diplomatu iz prve polovine 19. stoljeća čije će metode i sam primjenjivati.
Nije trebalo puno da njegovu nadarenost prepoznaju u svijetu biznisa pa ga je za savjetnika angažirao Nelson Rockefeller, unuk čuvenog naftnog tajkuna, ujedno potpredsjednik u administraciji Geralda Forda koji mu je odškrinuo vrata visoke politike. U Washington, krajem 1968., dovodi ga Richard Nixon i postavlja na poziciju savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Idućih osam godina, što stjecajem okolnosti, što svojom diplomatskom mudrošću i vještinom, Kissinger će postati glavni akter u nekoliko događaja koji će promijeniti i SAD i svijet.
Naknadna pamet
Najprije kao glavni pregovarač s komunistima Sjevernog Vijetnama da bi SAD izvukao iz beznadnog rata u jugoistočnoj Aziji (gdje su Amerikanci u jednom trenutku imali pola milijuna vojnika), koji je uništio politički konsenzus u SAD-u o tome kako voditi onaj veliki, hladni rat, odnosno kako se globalno suprotstavljati ekspanziji glavnog geopolitičkog i ideološkog rivala, Sovjetskog Saveza.
Kissinger je neosporno bio jedan od inicijatora politike popuštanja napetosti između dvije velesile, a 1973. godine primio je Nobelovu nagradu za mir zbog uloge u postizanju Pariškog sporazuma koji je postavio osnove za okončanje rata u Vijetnamu. Nagradu je primio premda je rat u tom trenutku uvelike bjesnio. Nedavno je priznao da je to ipak bio njegov poraz. "Amerika je željela kompromis, a Vijetnam pobjedu", objasnio je s naknadnom pameću. Mnogi ga i danas kritiziraju zbog brutalnog bombardiranja Kambodže u ožujku 1969., koje je trajalo dulje od godine dana tijekom koje je ubijeno više 40.000 ljudi. U to je vrijeme stekao reputaciju "realista bez moralnih skrupula" koju će osnažiti svojom ulogom u poticanju vojnog udara u Čileu kada je, u jesen 1973., svrgnut ljevičarski predsjednik Salvador Allende i na vlast doveden general Augusto Pinochet. No, Kissingerova logika govorila je da je i najgori desničarski režim poželjniji od najboljeg ljevičarskog jer je to – u interesu SAD-a. U novije doba, pak, kao najveći grijeh pripisuje mu se podrška odluci predsjednika Georgea Busha mlađeg da okupira Irak.
Ljubitelj nogometa
Kad ga je na mjestu šefa diplomacije u siječnju 1977. zamijenio Cyrus Vence, čovjek po volji Jimmyja Cartera, Kissinger se posvetio savjetovanju – njegove analize i stavove uvažavalo je čak deset američkih predsjednika – i pisanju knjiga koje ga otkrivaju i kao političkog filozofa koji piše razumljivo i argumentira uvjerljivo. Njemu se pripisuje izreka da je "vlast najjači afrodizijak". Veliki je ljubitelj nogometa, a sredinom 2011. predsjednik Fife ga je angažirao kao savjetnika u borbi protiv korupcije u svjetskoj nogometnoj vladi. Član je mnogih utjecajnih savjeta i komisija, među kojima je i tajnovita Bilderberg grupa za koju ljubitelji teorija zavjere tvrde da upravlja svijetom. Njenih 140 članova, političari, biznismeni i poneka okrunjena glava, još se od 1954. sastaju jednom godišnje.
Ženio se dva puta. S prvom suprugom ima dvoje djece, a pratile su ga priče da je imao aferu s talijanskom glumicom Ginom Lollobrigidom. Kada je nedavno proslavio 90. rođendan, mediji su primijetili da je fizički primjetno oslabio – kreće se uz pomoć štapa, a nedavno je nakon pada u kući nakratko bio u bolnici na operaciji arterija, no duh mu je oštar kao što je uvijek bio. U romansiranoj biografiji "Kissinger izbliza" njegov dugogodišnji šef kabineta s čitateljima je podijelio zanimljivu anegdotu koja ga odlično portretira.
Lijeva i desna strana stola
"Kada sam se kao pripravnik zaposlio u njegovu kabinetu, rečeno mi je da dr. Kissinger zahtijeva da se svi izvještaji, analize, pitanja i slično donose i ostavljaju na njegov radni stol, i to na lijevoj strani. Najkasnije u roku od 24 sata pismeni odgovor čekao bi vas na desnoj strani njegova stola. Kada sam napisao svoj prvi izvještaj, ostavio sam ga u večernjim satima na lijevoj strani njegova stola. Na moje iznenađenje, već drugo jutro našao sam ga na desnoj strani stola. Na izvještaju je rukom bilo dopisano: Je li ovo najbolje što možeš? U potpisu, dr. Henry Kissinger. Pregledao sam izvještaj i spoznao da sam propustio spomenuti neke jako važne stvari te ga ponovno ostavio na lijevoj strani stola. Sutradan sam opet našao svoj izvještaj s istom porukom: Je li to najbolje što možeš? Sedam punih dana prepravljao sam izvještaj i tada se susreo s dr. Kissingerom te vidno isfrustiran glasno rekao: Jest, to je najbolje što mogu. Kratko se nasmijao i hladno mi rekao: OK, znači sad ga mogu pogledati."
Realizam "kisindžerovog stila" popularniji je danas u Bijeloj kući nego među njegovim republikancima. Barack Obama na "kisindžerovski" način žmiri pred onim što svojim građanima rade režimi nekih američkih saveznika na Bliskom istoku i drugdje, a Jacob Heilbrunn, urednik vanjskopolitičkog magazina "National interest", Obamine poglede na svijet opisuje kao "neokisindžerizam", pa i upozorava da bi predsjednik o vanjskoj politici uskoro mogao govoriti "s njemačkim naglaskom".
>>Kissinger: Svi koji ne poštuju novi svjetski poredak su teroristi
genocidaš nr. 1 svijetski