Sutra počinje sudski proces u slučaju hercegbosanske šestorke optužene za "udruženi zločinački pothvat". Terminologija je to koja je korištena i u optužnici protiv Miloševića. No Miloševića više nema, Karadžić i Mladić su i dalje u bijegu. Zato je Haagu šetorka, s obzirom na njihovu hijerarhijsku težinu, gotovo alibi za postojanje suda. Pranje savjesti međunarodne zajednice zbog popuštanja srpskom agresoru te utrpavanje svih u isti lonac očigledna je svjesna ili nesvjesna zadaća Carle del Ponte.
Tužiteljstvo optužuje "znane i neznane" koji su sudjelovali u projektu Herceg-Bosne, čime otvoreno kolektivizira krivnju. Iako je optužnica puna netočnosti, nedopustivih političkih kvalifikacija, točno je da je Herceg-Bosna imala svoje grijehe. Dva su osnovna: prvi - neosporni ratni zločini, kao i na prostoru cijele BiH, s tim da, za razliku od srpskoga agresora, oni nisu bili planski i sustavni. Drugi - grijeh struktura vlasti koje nisu znale donijeti Ustav Herceg-Bosne i sačuvati je od utapanja u većinski bošnjački entitet.
S druge strane, nitko ne može pobiti činjenicu da je upravo Herceg-Bosna spasila BiH od nestajanja s političkog zemljovida te hrvatski i bošnjački narod od totalnoga istrebljenja. Hrvati su opstali jedino na područjima gdje su se organizirali kroz institucije Herceg-Bosne. Pitanje je hoće li i "službena" povijest Herceg-Bosnu na taj način percipirati.
Jasno je da Haag piše povijest ratnih 90-ih na području Balkana. Zato je obrana istine kroz sudski proces hercegbosanskoj šetorki gotovo empirijski značajna, i za Hrvate u BiH i za BiH samu.