Hercegovci, Dalmatinci, Slavonci... po ocu, Hrvati na terenu

Hercegovci i Imoćani dugo su se otimali o slavnog nogometaša Zvonimira Bobana. Otac mu je Hercegovac, majka Imoćanka, započeo je u klubu “Mračaj” u imotskim Runovićima pa su i jedni drugi imali argumente. No kad je prije nekoliko godina u jednom intervjuu Boban najavio da će glasati za Zorana Milanovića, spor oko Bobanove lokalne pripadnosti posve se obrnuo – više ga nisu svojatali ni jedni ni drugi, dapače, isticali su kako je iz legla u susjedstvu. No zacijelo danas ni Hercegovci ni Imoćani ne bi zanijekali njegovu igračku veličinu i zasluge za hrvatsku reprezentaciju. Bio je kapetan slavne momčadi koja se sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj vratila s brončanom medaljom te ju je u Zagrebu dočekala tako reći cijela Hrvatska, kao i poslije Dalićeve junake, a i prije koji dan rukometaše, dok su slična slavlja doživjeli pojedinci Janica Kostelić i Goran Ivanišević.

U Ćirinoj reprezentaciji uz Bobana igrao je još povelik broj zemljaka njegova oca, a i tada i danas, kad srebrnu rukometnu reprezentaciju čine ponajviše kršni momci iz toga kraja, Hercegovci znaju reći – vidi, sad smo svima dobri! Pri tome misle na negativni mit godinama stvaran o Hercegovcima u samostalnoj Hrvatskoj, u kojoj su kao nikada doživjeli svoje profesionalne, političke, ratničke i druge uspone. Jednog sam se ljeta iz Imotskoga vozio u Posušje, a kako je auto pripadao tvrtki, na granici su mi rekli da me ne mogu pustiti, jer mi je u dokumentima pisalo da ga mogu koristiti samo u Hrvatskoj. “Samo u Hrvatskoj”, rekoh, “pa za me je i Posušje Hrvatska”!

Nakon malo nagovaranja ipak su me pustili. Ne bih htio svojatati drugu državu, no za Imoćane Hercegovina “duhom i tijelom” i nije druga država, kao što to za Hercegovce nije ni Imotski u kojem su, uostalom, u velikom broju išli u školu kao đaci pješaci. Ali u podosta hrvatskih krajeva nije tako, gdješto je i kadšto nesklonost prema Hercegovcima poprimala prava rasistička obilježja. Pa se tako i u Zagrebu, u kojem su u teškim godinama komunizma primani sa simpatijama kao moralni, čestiti, marljivi ljudi, koji su, uz to, više nego drugi izloženi političkim progonima zbog ustaštva, odnos prema njima devedesetih godinama poprilično mijenja. Mnogima se činilo kako su preplavili javni život, politiku, vojsku, kako se puno više nego pripadnici drugih regionalnih skupina međusobno pomažu i guraju, poistovjećivani su s viletinama, mercedisima, lopovštinom, bijelim čarapama, smatrani su zatucanim konzervativcima, izrugivani su zato što su samo oni jedno vrijeme imali mobitele koje će kasnije svi prihvatiti, itd.

Koliko je u optužbama protiv njih bilo istine i neistine? Sigurno je – kao i u optužbama protiv drugih regionalnih skupina. Ali kao da postoji navika da došljaci u Zagrebu dobivaju zavičajne biljege, pa su, na primjer, u komunizmu promućurni “Dalmoši” slično poimani kao poslije Hercegovci. Taj negativni mit o Hercegovcima je s vremenom blijedio pa je danas gotovo nestao. Činjenicu da je većina rukometnih reprezentativaca iz Hercegovine malo tko veliča, pogotovo ne s regionalnim šovinizmom, a posve je normalno da se srebrni veleborci s jednakim oduševljenjem dočekuju u Zagebu kao i u Mostaru i drugim hercegovačkim gradovima. Prije nekoliko godina kolega Tomislav Čadež napisao je kako najbolji nogomet na svijetu igraju katolici te to dokazao obiljem primjera.
Kako sam iz izrazito katoličkog kraja, u susjedstvu također nadasve katoličke Hercegovine, pokušao sam sebi objasniti zašto je tako i u nogometu i u drugim igrama.

Možda je zaslužan vrlo strog vjerski i kućni odgoj s jedne strane, i s druge ustrajno izmicanje djece i mladeži toj strogosti u druženju, igri, slobodi, “berekinadi”, “urotama” protiv roditelja, u “driblanju” životnih nedaća. Kao hrvatski sportaši zacijelo ni Istrani, ni Zagorci, ni Međimurci, ni Dalmatinci, ni Hercegovci, ni Slavonci, ni Podravci, ni Bosanci... ne pripisuju svoje kvalitete svome podrijetlu, niti ih navijači kao takve gledaju. Sada smo zahvalni Hercegovcima u rukometu kao što ćemo drugi put biti zahvalni nekima drugima – svekolikoj raskošnoj hrvatskoj regionalnoj raznolikosti, koja, zato što je takva, hrvatsko jedinstvo u sportskim uspjesima čini ljepšim i velčanstvenijim.