Plodna slavonska zemlja u godinama gladi prošlog stoljeća spasila je mnoge siromašne. Sa škrtog kamenjara vlakovima iz Mostara otputovalo je 17 tisuća hercegovačke djece. Zadnje postaje bile su u slavonskim i srijemskim bogatim domovima. Preživjeli su zahvaljujući dobrim ljudima i hercegovačkom franjevcu fra Didaku Buntiću. Što bi danas rekao ovaj franjevac kada bi vidio kako Slavonci odlaze s iste one bogate zemlje u kojoj je prije stoljeća prepoznao jedini spas za siromašnu Hercegovinu, ali i ostale dijelove BiH, Hrvatske, Slovenije?
U čast ovog intelektualca, humanista, graditelja, prosvjetitelja, političara obilježavaju se "Didakovi dani" (rođen 9. listopada 1871. u Čitluku). Ovih dana iz raznih kutova osvjetljavaju se djela "hercegovačkog Mojsija" koji bi uskoro mogao biti proglašen i blaženim... Živio je u teškim vremenima, osobito kada je Hercegovinu 1916. godine teško pogodila šuga. Godinu dana poslije, od 9. travnja do 7. listopada nije pala kiša, a ljeto je, zbog vrućih vjetrova s juga, bilo pakleno. Sunce je sve spržilo. Tadašnje vlasti zbog rata uvele su rekviziciju, tj. prisilni otkup stoke po najnižim cijenama. Unatoč svim nevoljama, fra Didak je u općem siromaštvu počeo graditi crkvu u Širokom Brijegu, pokrenuo gospodarstvo, poljoprivredu. Opismenjavao Hercegovinu. Organizirao gradnju cesta, kopanje kanala, isušivanje polja, podizanje pošta i uvođenje telefona. Zalagao se za svoj narod kod vlasti u Sarajevu, Beču i Beogradu koji su se, kao i uvijek kroz povijest, maćehinski ponašali prema ovom kraju. Hrabro se suprotstavljao svakoj nepravednoj politici pa makar ona dolazila i od samog cara. Jačao je političke veze s bosanskim muslimanima i Srbima. A kad je počeo Prvi svjetski rat i zavladala glad, vizionarski je spasio tisuće djece odvodeći ih u Slavoniju. Ona je prehranjivala i njih, a slanjem žita i njihove obitelji u Hercegovini.
Kao i nakon svih drugih egzodusa, tako i nakon ovog, mnogi Hercegovci nisu se vratili svojoj rodnoj grudi. Ostali su živjeti u Slavoniji, Srijemu. Tisuće hercegovačkih obitelji posvuda su se raširile po prostranoj ravnici. Brojna prezimena danas svjedoče o njihovu hercegovačkm podrijetlu. Mnogi, poput svojih djedova, danas razmišljaju o odlasku. Zov njemačkih eura sve je privlačniji. U društvu poremećenih vrijednosti slavonska zemlja na kojoj su preživjeli njihovi očevi i djedovi danas više nije na cijeni. Od nje se sve teže živi. I u RH i u BiH. Društvo ravnodušno gleda kako ona zarasta u korov. Čini se da nitko ne zna kako ga počupati!?
Očito je. Nedostaje nam Didak današnjeg doba. Kada bi bio živ, on bi sigurno davao velike poticaje za poljoprivredu i uveo rigorozne poreze na neobrađenu zemlju. Onima koji je godinama ne obrađuju, možda bi je i oduzimao i davao onima koji žele proizvoditi hranu. Stimulirao bi rad, a ne mešetarenje, sumnjive privatizacije, prodavanje magle... Umjesto da su danas Slavonci najbogatiji ljudi, većina njih živi u skromnim uvjetima. Naivno su, kao i mnogi pošteni ljudi drugdje u Hrvatskoj i BiH, vjerovali kako se samo radom stječe bogatstvo.
Osim vlastitog, Slavonija danas svjedoči još jednom egzodusu. Sirijske izbjeglice preplavile su njihova kukuruzišta. I prema njima su pokazali širinu. Bit će tužno ako mladi Slavonci masovno krenu za njima do "obećane zemlje". Kako se to ne bi dogodilo, treba učiti od Didaka. Zemlja je bogatstvo od koje se živi i na kojoj se živi. Odlaze samo oni narodi čije vođe nisu znale cijeniti svoju zemlju i ljude.
Hercegovci prije stotinu godina bježali su od suše, gladi, rata, baš kao Sirijci danas. Slavonci, pak, odlaze, a da im ne prijeti ni rat, ni tuđinska vlast, ni suša. Odlaze jer budućnost ne vide na plodnim hrvatskim poljima, već u golemim njemačkim tvornicama. Da je živ, fra Didak bi nad ovakvom slikom zanijemio. Osobito zbog nezahvalnosti prema plodnoj zemlji i dobrim ljudima. Svi su zaboravili kako su i gladne i godine svih ratova preživjeli zbog Slavonije.
>> Bobanova Hercegovina, razapeta između dvije domovine, čeka nove zore
>> Može li bajramska pomirba bošnjačkih lidera riješiti i hrvatsko pitanje u BiH?
Živio Glavaš. Autor nije shvatio ništa - zašto ima neobrađene zemlje-jer se ne isplati. A i homogena društva kao u hercegovini nemaju inovacije Još nešto: pok. fra Bernard Dukić je nakon ww2 zagoru odmah vodio u Njemačku - nema druge.