U zadnje vrijeme teriotrijalni ustroj BiH krucijalna je tema na forumima i sastancima. Za takve rasprave potrebno je poznavati povijesne činjenice, baš na primjeru Hercegovine. U rimsko doba Hercegovina je bila dio provincije Dalmacije, na čijem prostoru su bila tri okruga, sa sjedištima u Solinu, Vidu (kod Metkovića) i u Cavtatu.
U srednjem vijeku dobrim dijelom Hercegovine, ali i dijelom Jadrana, stere se Humska zemlja, bilo kao samostalna kneževina, bilo kao vazal moćnih susjeda. Za vrijeme turske vladavine Hercegovina je povremeno bivala poseban pašaluk ili sandžak. Mirom u Požarevcu 1718. granica Hercegovine na zapadu presjekla je kompaktni hrvatski korpus. Austro-Ugarska Monarhija dobro je razumjela posebnost Hercegovine, pa je krunska zemlja nazvana Bosna i Hercegovina. Zadnji put Hercegovina se opet našla udružena s Dalmacijom u sklopu Banovine Hrvatske 1939.
Gledajući kroz povijesno-kronološku prizmu ustrojstvo Hercegovine, vidi se da je ona jednostavno bila poseban politički, kulturni i teriotrijalni entitet, bilo kao okruga, kneževina ili sandžak. Ona je zemljopisno, gospodarski i kulturološki naslonjena na Jadran, na Dalmaciju. Kao što su u rimsko doba svekolike silnice tekle iz Salone, Narone i Epidaura, u srednjem vijeku iz Dubrovnika, Drijeva i Splita, tako su u novom vijeku gospodarske i kulturne silnice opet nastavile djelovati iz Splita, Metkovića i Ploča te Dubrovnika.
Stoga je prirodno posložiti Hercegovinu, kao moderno ustrojenu regiju u BiH, kao prirodni segment dalmatinskoga i jadranskoga zaleđa, najrealnije u sastavu europske Regionalne zajednice Alpe-Adria.