Herod – ludi kralj Judeje koji je naredio 'pokolj nevinih'

Prema slabijima okrutan i krvožedan, prema jačima ponizan do krajnjih granica. Samo se tako u nekoliko riječi može opisati kralj Herod koji je tijekom svoje vladavine, života protkana intrigama, krajnjom okrutnošću i graditeljskim pothvatima, zapovjedio pokolj sve muške djece do dvije godine u Betlehemu.

Iako je njegova vladavina obilježena samovoljnom i krvoprolićima zbog paranoje od koje je patio, danas je Herod Veliki poznat po svojim graditeljskim pothvatima, koji mahom nisu poduzeti kako bi se olakšao život stanovnika Judeje, već kako bi se dodatno omilio rimskom imperatoru Augustu.

Namjesnik s 25 godina

Njegova karijera počela je prilično rano kada ga je otac, rimski saveznik i prokurator Judeje, imenovao namjesnikom Galileje. Herodu je tada bilo 25 godina.

Herod je već u tome trenutku bio vrlo ambiciozan i nepredvidiv oportunist, spreman za vlast učiniti sve, pa i poubijati pola svoje obitelji. Ovaj stil vladavine došao je do izražaja već nakon nekoliko mjeseci upravljanja pokrajinom kada su njegovi vojnici uhvatili pljačkaša Ezekija i doveli ga pred namjesnika koji je odmah, bez ikakva savjetovanja ili suđenja, zapovjedio njegovo javno smaknuće.

Ovim potezom Herod je prekršio stari zakon po kojemu o smrtnim kaznama odlučuje samo sinedrij (sanhedrin), državni savjet, u kojoj su bili okupljeni suci i svećenici. Bila je to toliko bitna povreda zakona da je sinedrij pokrenuo suđenje Herodu, no on je podmićivanjem uspio ishoditi oslobađajuću presudu. Ipak ogorčenost stanovnika Judeje na mladoga guvernera bila je tolika da je Herod morao na neko vrijeme pobjeći u Damask.

Tijekom njegova egzila, u Judeji je izbio rat, ubijen je Herodov otac, a Židovi su preuzeli punu vlast nad provincijom. Vidjevši u tome svoju priliku, Herod je odmah napustio Damask i otišao u Rim, gdje je zatražio pomoć imperatora Oktavijana za povratak na prijestolje. Oktavijan je odgovorio pozitivno na njegove molbe, proglasivši ga kraljem cijele Judeje i poslavši ga natrag s rimskom vojskom, kojom je Herod potukao pobunjenike i ustoličio se na vlasti.

Prvi potez bio mu je osvojiti simpatije Židova jer, iako je iza sebe imao moćne rimske postrojbe, Herod je bio omražen i prezren u narodu Judeje. A da bi stekao njegovu naklonost, odmah je u zatvor bacio vlastitu suprugu Doris, inače nežidovku, i njihova sina Antipatera, a sve kako bi se mogao oženiti židovskom princezom Marijanom. Ova se taktika pokazala neuspješnom, a popularnost uzurpatora s potporom rimske vojske, koji je za građane Judeje predstavljao ono što današnjim rječnikom nazivamo kvislingom, nije nimalo porasla.

Prijezir židovskom plemstva

Zato je Herod podmitio vrhovnog židovskog svećenika, koji je objavio da je Herod na vlast došao Božjom voljom.

Ovo je riješilo problem s običnim pukom, sa seljacima i stanovnicima gradova kojima je vrhovni svećenik bio neupitan autoritet, ali nije riješilo problem sa židovskim plemstvom, koje je Heroda i dalje preziralo. Prema njima je Herod primijenio nešto drugačiju taktiku, koju je najjednostavnije opisati kao – punu brutalnost.

Brojni židovski plemići potajno su podržavali nekadašnjeg židovskog vođu pobune Antigona, kojega je Herod porazio s rimskom vojskom, držeći kako je s njim kao vladarom moglo biti puno bolje. Herod je, znajući to, okupio 45 istaknutih plemića, smaknuo ih pod tvrdnjom da su izdajnici. Istovremeno im je oduzeo imanja i bogatstvo te sve poklonio rimskom vladaru. Nakon tako brutalne odmazde više nijedan plemić nije niti pomislio na mogućnost da bi se moglo nešto poduzeti protiv Herodove vladavine, a kamoli javno istupati ili, ne daj Bože, konkretno učiniti protiv volje kralja.

Otprilike u isto vrijeme Herod je na mjesto vrhovnog židovskog svećenika imenovao svog poslušnika, ženina brata Aristobula. Time je prekršio još jedno drevno pravilo po kojemu svećenik ostaje na svojoj poziciji do smrti.

Ali Aristobul nije dugo bio duhovni vođa Židova. Herod je procijenio kako njegov šogor postaje prilično popularan pa ga je skratio za glavu. Iz opreza.

Koliko je bio nemilosrdan vladar, toliko je Herod bio nemilosrdan i u privatnom životu, pa nije držao ni do prijateljstava. U to vrijeme Egiptom su vladali Kleopatra i Marko Antonije, s kojima je bio dobar prijatelj, no koji su stupili u rat s Rimljanima.

Procijenivši da će Rimljani vojno pregaziti Egipat, Herod odlazi k Oktavijanu, uvjerava ga da mu prijateljstvo s Kleopatrom ništa ne znači i moli ga da mu ostavi kraljevstvo. Prije nego što je otišao u Rim, Herod je pobio cijeli niz moćnika u kraljevstvu, uključujući i suprugu Marijanu, a sve kako se ne bi dogodilo da netko od njih pokuša prevrat dok je on na putu.

Ne samo da ga je Oktavijan, koji je postao carem, ostavio na mjestu kralja već je Judeji pridodao i područja Jerihona, Gadare, Hipposama, Samare, Antedona, Gaze i Jopa, šireći time rimsku upravu.

Olimpijske igre Judeje

Oduševljen ovim darom, Herod nakon povratka u proširenu Judeju počinje s velikim graditeljskim radovima koje mahom posvećuje rimskom caru. Velebni projekti bili su u rasponu od spomenika do hramova rimskim bogovima te gradova podignutih u cezarovu čast. Tako je u tom razdoblju u Judeji nastao grad Cesareja, u kojemu je živio i Poncije Pilat. Tamo je podignut i hram u Augustovu čast, ali i cijeli niz fortifikacija i tvrđava koje su osiguravale Herodove rimske postrojbe.

Herod je uveo grčke običaje i kulturu u Judeju kako bi stil života svojih stanovnika više nalikovao stilu života Rimljana. Podignuta su trkališta, organizirale su se svojevrsne judejske olimpijske igre, promicala se umjetnost, kiparstvo i slikarstvo, no sve je bilo posvećeno cezaru. Vjerovao je da će se svojevrsnom helenizacijom Judeje dodvoriti Augustu. I nije se prevario, jer cezar je Judeji pridodao još neka područja.

I dok je u očima Rimljana svojim poltronstvom rastao, Herod je postajao sve omraženiji među stanovništvom Judeje. Kako bi umirio moguće bune, počeo je izvoditi niz projekata okrenutih Židovima, poput gradnje Herodova hrama u Jeruzalemu, ali i velike kraljevske palače na brdu iznad grada koju je prikazao kao veliko dostignuće židovske arhitekture. Potkraj života, Herodov ionako nasilan život postaje još brutalniji i gori. Nakon što je dovršio podizanje građevina diljem zemlje, posumnjao je da ga sinovi Aleksandar i Aristobul, koje je dobio s Marijanom, žele svrgnuti s vlasti. Zatvorio ih je u tamnice, a potom i smaknuo, kako bi uklonio sumnju koja se u njemu rodila. Treći ga je sin, nakon toga, pokušao otrovati davši otrovano vino njegovu prijatelju. Herod ga je, naravno – dao pogubiti.

Pokolj nevinih

Nakon pogubljenja sinova naredio je masakr koji je ostao zabilježen u kršćanskom svijetu. Nakon što je, sada već starom i paranoidnom kralju, lokalni prorok objavio kako je u Betlehemu rođen novi kralj Židova, Herod je zapovjedio “pokolj nevinih”, ubojstvo sve muške djece do dvije godine. Svaku prijetnju njegovoj vlasti, stvarnu ili zamišljenu, Herod je uništavao nevjerojatnom okrutnošću.

Ipak, nedugo nakon “pokolja nevinih” Herod je umro, i to vrlo bolnom smrću. Godinama je patio od akutne bolesti bubrega koja je uzrokovala propadanje organa, ali i nesnosne bolove. Usto, pojavila mu se i gangrena, koja je polako uništavala tijelo, ali i tjerala u još veće ludilo od onog u kojemu je živio. Nekoliko puta pokušao je samoubojstvo, ali spasili su ga pripadnici njegova osiguranja koji su mu oduzimali bodež kada si je htio probosti srce. Svjestan da mu se bliži kraj, Heroda je počelo mučiti saznanje kako za njim nitko neće žaliti. Kako bi osigurao da nacija tuguje, zatražio je od svoga sina Heroda II., koji ga je trebao naslijediti na prijestolju, da u trenutku njegove smrti okupi nekoliko stotina židovskih svećenika, umjetnika, oratora i uglednika te da ih se sve pobije.

Na sreću, ova posljednja zapovijed krvoločnog tiranina nikada nije ispunjena. Herod II. jednostavno nije želio pobiti elitu tadašnje Judeje samo kako bi narod pustio suzu. Ipak, to ne znači da je Herodov sin bio išta blaži ili milosniji, što također bilježi povijest kršćanstva. Upravo je on Ivana Krstitelja, koji je Heroda mlađeg optužio zbog njegova stila života, bacio u tamnicu, a potom mu odrubio glavu.     

>>Papa pozvao biskupe na 'nultu toleranciju': To je grijeh koji nas sramoti

>>Isusu je dao ime, odgojio ga i naučio zanatu, a nije se obazirao na poruge