Heroj Vukovara darovao odličje obitelji suborca

Godina 1991. Peti je studenoga. Nekolicina hrvatskih branitelja u Hercegovačkoj ulici u Vukovaru posljednjim atomima snage odolijeva napadima sa svih strana. Heroj Vukovara Predrag Matić Fred toga je dana bio nepobjediv. Ništa mu nisu mogle ni granate ni snajperi. U nekoliko sati, s uske Hercegovačke ulice, svojom je “osom” uništio pet tenkova i transporter na Trpinjskoj cesti.

Drama spašavanja
Kad je “pao” posljednji tenk, Fredovi suborci Zoran Šangut i Tihomir Savanović Ćićo otišli su “pokupiti” škorpione. Da ne propadnu, kaže Fred. Šangut se izvukao, a Ćićo je ranjen zalegao pod stablo šljive. Nekoliko stotina metara od rodne kuće. Suborci su ga vidjeli, ali bojali su se otići po njega. Svi osim Freda. Preskočio je nekoliko taraba i došao do prijeratnog prijatelja s nogometa. – Što si zalego tu? – pitao ga je. Ćićo je jedva nešto progovorio. Ranjen u trbuh, šaku i nogu, teško je disao.

Molio je Freda da ga ostavi, da barem sebe spasi. No Matić nije odustajao. Sitnog muškarca niska rasta počeo je vući prema rovu. Na sigurno. Malaksao od ranjavanja, u Fredovim rukama kao da je težio 500 kila. No izvukao ga je. Od tog ranjavanja nije umro. Završio je u vukovarskoj bolnici na liječenju. Tamo je dočekao pad grada. Kako svjedoči njegov susjed, četnici su ga izvukli iz bolničkog kreveta i otad mu se gubi svaki trag. I danas je Tihomir Savanović Ćićo na popisu zatočenih i nestalih. Fred Matić za spašavanje suborca 1995. godine odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog. Trinaest godina odlikovanje je stajalo u Fredovoj vitrini.

– Drago mi je to odličje. Ali želim ga darovati Ćićinoj djeci. Ne znam kako da ih nađem. Priča se da su u Čileu – kazao je Matić prije točno mjesec dana. Danas, uoči obljetnice pada Vukovara, Fred Matić, posredovanjem Večernjeg lista, pronašao je obitelj Savanović. U Hercegovačkoj ulici u Vukovaru. Nekoliko stotina metara od mjesta gdje je spasio svog prijatelja Ćiću. – Ovo odlikovanje, otkako sam ga dobio, želio sam uručiti vama – suznih očiju potiho je izustio obitelji Savanović: supruzi Ljiljani, kćeri Dragani, sinu Nemanji i osmomjesečnoj unuci Katji. Tihomirova majka Marija odlikovanje nije dočekala. Umrla je početkom travnja. – Puno nam znači ova gesta. Ovo odlikovanje. Tihomira nema. A mi nemamo gdje zapaliti svijeću. Još uvijek se vodi kao nestali – kazala je udovica Ljiljana. Kći Dragana bila je u šoku. Iako su se emocije nazirale na licu, riječi nisu izlazile.

– Tate se ne sjećam. Bilo mi je godinu dana kad je nestao. Od njega je ostala samo slika koju je mama dobila od bake. I sad ovo odlikovanje – prozborila je Dragana prstom milujući kožni etui s odlikovanjem za kuhinjskim stolom. Sin Nemanja nestrpljivo je cupkao u kutu kraj ulaznih vrata. Kao da ga se sve to ne tiče.

Na prvoj liniji
– Ja sam imao dvije godine, ili malo manje, kad je tata nestao – kratko je rekao žureći se k prijatelju s kojim je išao na utakmicu. Povezli smo ga do prijatelja, a usput se zaustavili baš na onom mjestu gdje je njegov otac ranjen. Sada više nije bio ni šutljiv ni stidljiv. Fred Matić na Hercegovačkoj ulici bio je pravi sugovornik za njega. Uska ulica, kao malo šira staza, bio je čuveni položaj hrvatskih branitelja. Prva linija.

– Gdje ste stajali? Odakle su vas tukli četnici? Što je bilo u ovoj kući? Ispod onog stabla ranjen je moj tata? – navrla je bujica pitanja nasred ulice s koje se izdizala dosadna jesenska magla. Sve ga je zanimalo. Tko, što, kako? Što je radio njegov tata Ćićo? Fred Matić pričao je i prisjećao se svakog detalja, a Nemanja je upijao nove informacije. Dotad je znao samo osnovne činjenice o ranjavanju oca.

– To mi je baka ispričala. Ali nitko ništa nije znao. Sad znam kuda prolazim, znam što se događalo – kaže Nemanja ne mareći ni za zimu ni za prijatelja koji čeka. – Tu ste uništili onih tristo i koliko tenkova – pitao je očeva ratnog druga. – Ma kakvih 300. U cijelom je Vukovaru uništeno manje od 100 tenkova. A to je golema brojka. Svaki je tenk bio jedna velika pobjeda. Njih je bilo tko zna koliko desetaka tisuća, a nas manje od dvije tisuće – objasnio je mladiću legenda Vukovara i zaključio: – Tata ti je bio velik čovjek i borac. Na dan kad je ranjen pritekao nam je upomoć s druge linije. Zbližili smo se u ratu. Budi ponosan na oca.

Vijesti o sudbini i dalje se ne znaju

Kolona sjećanja

U Tokiju održana misa za Vukovar