HHO: Ne može se od osuđenika iznuđivati kajanje

Imaju li svi ratni zločinci pravo da budu pušteni na slobodu nakon dvije trećine izdržane kazne, u skladu s praksom suda u Haagu, ili samo oni koji se pokaju?

 Nije se pokajao

Nakon odluke Povjerenstva za uvjetni otpust da se Mirko Norac, koji je u zatvoru proveo deset godina, pusti na slobodu i odgode odluke u slučaju Fikreta Abdića, izbio je sukob između HHO-a i nevladinih udruga. No, rasprava je izostala kad je u srpnju Veselin Šljivančanin pušten na slobodu nakon izdržane dvije trećine kazne, rekavši da žali zbog svih žrtava rata, osobito u Vukovaru, ali ne i da se kaje zbog mučenja zarobljenika s Ovčare, za što je osuđen. Kad je Norac rekao da žali zbog svih žrtava u ratu, ali ne i da se kaje za zločine za koje je osuđen, udruge Documenta, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava i Građanski odbor za ljudska prava istupile su sa stajalištem da ratne zločince ne treba puštati na slobodu nakon dvije trećine izdržane kazne. Treba li osuđenima za ratne zločine slobodu uvjetovati izražavanjem kajanja čak i ako na sudu, poput Norca i Šljivančanina, nisu priznali krivnju? Abdić je članu komisije na pitanje o krivnji rekao – “Osjećate li se vi krivim što sam ja osuđen?”!

Kako znati tko se iskreno pokajao i što društvo ima od iznuđenog kajanja? Ima li veće pravo na uvjetni otpust počinitelj teškog ubojstva ili seksualni zlostavljač djeteta od ratnog zločinca? Odvjetnik Veljko Miljević ističe da su ratni zločini apstraktno gledano najteži zločin, ali i da neko ubojstvo u miru može biti teže od konkretnog ratnog zločina pod privilegiranim okolnostima.

– Trebalo bi provesti širu savjetodavnu raspravu stručnjaka više profila, pravnika, tužitelja, penologa i psihijatara koji bi zauzeli stajalište hoće li se uopće ratnim zločincima dodjeljivati pravo na uvjetni otpust. Ili slijediti praksu Haaškog suda da i mi kao i oni puštamo na slobodu osuđene ratne zločince nakon dvije trećine izdržane kazne.

Miljevićev je stav da bi o uvjetnom otpustu osuđenih za ratne zločine trebalo odlučivati ocjenjujući svaki konkretan slučaj i sve okolnosti.

Hrvatski helsinški odbor podupro je odluku Povjerenstva za uvjetni otpust u slučaju Norac i smatra da se praksa Haaškog suda treba primjenjivati na sve osuđene za ratni zločin bez obzira na nacionalnost. Predbacuju nevladinim udrugama da se nisu zgražale kad je pušten Šljivančanin.

– Ne mogu diletanti odlučivati o uvjetnom otpustu, nego Povjerenstvo u kojem su suci, tužitelj i član zatvorskog sustava koji pribavljaju mišljenje socijalnih radnika, upravitelja kaznionice... Ne mogu se osuđenici za ratni zločin stavljati u neravnopravan položaj i gotovo stanje odmazde u odnosu na ostale osuđenike. Za uvjetni otpust presudni su penološki razlozi, ponašanje u zatvoru i kako je zatvor utjecao na zatvorenika. Povjerenstvo se ne bavi težinom nečijeg kaznenog djela jer je za to već kažnjen na sudu – kaže Emil Havkić, odvjetnik i član izvršnog odbora HH0-a.

Na primjedbu nevladinih udruga da se Norac nije pokajao uzvraća:

 – Pokajanje se nigdje, ni vani, ne traži kao uvjet da se nekoga pusti na slobodu. Što bi bilo s političkim žrtvama, zar ih treba tjerati da se pokaju i priznaju da je država bila u pravu!? Što je s osuđenim liječnicima zbog abortusa u zemljama u kojima je abortus zabranjen? Zar i njih treba tjerati da se pokaju, a oni misle da su ženi spasili život? Što je sa žrtvama montiranih procesa i kad je netko osuđen zbog pravosudne pogreške? To bi bilo iznuđeno pokajanje i prisila. Sutra netko može u ocjenjivanju nečijeg kajanja ići tako daleko pa reći da mu ni isprika nije dovoljna, nego da traži da klekne na koljena. Čak i kad bi pokajanje bilo razlog za uvjetni otpust, ne mogu laici ocjenjivati nečije “kajem se” jer o kajanju više znaju stručnjaci koji su pratili ponašanje osuđenika u zatvoru.

Nije nikoga ubio

Žarko Puhovski dijeli mišljenje nevladinih udruga i drži da se HH0 u slučaju Norac osramotio.

– Norac se uopće nije pokajao. Ne dolazi u obzir da se nekoga tko se nije pokajao pusti nakon dvije trećine izdržane kazne. Neprimjerno je pustiti na uvjetni otpust nekog tko je bio u bijegu i neprimjereno je da ga njegov odvjetnik oslovljava s “generale”. Uz to Haag nema praksu ujedinjavanja kazni, a Norcu su ujedinjene dvije kazne, pa je zapravo izdržao više od polovice, a ne dvije trećine kazne. Imao je 25 slobodnih vikenda, pušten je kući da se oženi na dan kad nije trebao biti slobodan i sad se nastavlja s tim povlasticama. Istodobno, Abdiću, koji ni jednom nije izašao iz zatvora, niti je to tražio, odbijen je zahtjev za puštanje na slobodu, to je čisti etnički čin. Abdić je egzemplar nepravdi u pravosuđu. Norac je napravio nešto gore od Sanadera, kojega je javnost jednodušno osudila, Sanader je osramoćen, a Norac nije. Norac mora biti osramoćen, mora se ispričati javnosti – kategoričan je Puhovski.

Nije nikoga ubio

Na primjedbu da se ni Šljivančanin nije pokajao za Ovčaru te da i Haag pušta osuđene za ratni zločin nakon izdržane dvije trećine kazne Puhovski je uzvratio:

– Šljivančanin nije nikoga ubio i to je haaška praksa.

Norac je osuđen za ratne zločine u Gospiću na 12 godina zatvora te za propuste nečinjenja u slučaju Medački džep na šest godina, a kazna mu je ujedinjena u najviše mogućih 15 godina zatvora.

Ujedinjavanja kazni u Haagu nema, već im se sudi u jednom procesu. Norac treba na slobodu izaći potkraj studenoga.