Iako se premijeru ne bi svidjelo moje obrazloženje, slažem se s njim da protiv Hrvatske traje hibridni rat.
Taj je naziv u posljednjoj inačici populariziran zbog najnovijih optužbi da su Rusi utjecali na nedavne izbore u SAD-u, a označava rat koji se vodi na više fronti – vojnoj, diplomatskoj, ekonomskoj te medijskoj.
Uistinu, naše je iskustvo s hibridnim ratovanjem veliko. Mlečani su vodili hibridni rat kad su osvojili Istru, Kvarner i Dalmaciju, počistili prirodne resurse, zabranili trgovinu proizvodima koji su im stvarali konkurenciju, prisilili su lokalno hrvatsko stanovništvo na korištenje talijanskog jezika i preoblikovali obrazovni sustav kako bi osigurali daljnju kontrolu u regiji. Talijani su dominirali čak i tadašnjim medijima – tiskom, umjetnošću i kazalištem.
Austrijanci su primjenjivali slične taktike, baš kao i Mađari. Titova je Jugoslavija preuzela „najbolje loše prakse“ od ranijih okupatora kako bi i sama povela svoj rat. Karijere su uništene, reputacije okaljane; tisuće su ljudi završile u zatvoru, bivale ubijene i nestale. Knjige, novine i filmovi bili su puni hrvatskih nacionalističkih „strašila“. Cilj je bio zatomiti svaku ideju ponovnog osnivanja hrvatske države.
Srpski napad na Hrvatsku predstavljao je nastavak Titove strategije. Nakon rata su mnogi hrvatski protivnici te oni kojima Hrvatska nije odgovarala promijenili taktike. Nakon desetljeća promoviranja komunističkog totalitarnog sustava, vratili su se s novom pričom – ovaj put predstavljali su domete demokracije. Naivne, no ne tako naivne, zapadne su vlade i mediji poticali i financirali njihove aktivnosti koje su se uglavnom svodile na relativiziranje krivice za rat, zatiranje hrvatskih nacionalnih težnji i sabotiranje međunarodne reputacije naše nove države.
Ovaj su rat protiv hrvatske domaće i međunarodne reputacije i interesa podržali domaći suradnici koji su oslabljivali državu, njezine institucije i samopouzdanje njezinih građana. Naše su vodeće političke stranke preotele naše institucije i napunile ih tisućama nesposobnih stranačkih poslušnika. To je oslabilo našu međunarodnu konkurentnost i vjeru u naše vlastite institucije. Naš kreditni rejting i iznimno niska razina stranih ulaganja predstavljaju dokaz da se svijet u globalu slaže s našim mišljenjem o našim institucijama. Zato nije nikakvo čudo da projiciramo duboku apatiju te da moramo gledati kako neki od naših najboljih i najbistrijih umova odlaze put ekonomija koje su dinamičnije.
Takve se stvari ne događaju slučajno. To je direktan rezultat dugoročne politike naših vodećih stranaka koje prilagođavaju državne institucije stranačkim potrebama, a ne dobrobiti nacije. Takve posve destruktivne politike serviraju nam se kao „domoljubne“, „društveno osjetljive“ ili jednostavno „naše“. Naše poraze predstavljaju kao velike pobjede. Laži se elokventno serviraju kao istina. Borimo se za toksičan sustav pod krinkom obrane stabilnosti. Laž je nazivati to domoljubljem. Da, dragi premijeru, protiv Hrvatske se vodi hibridni rat… nadamo se da ćete biti dovoljno hrabri da ga prekinete.
Pogledajte kako je Juncker uštipnuo Plenkovića:
Svakodnevno „komšije“ po našim portalima protiv Hrvatske vode hibridni rat, najlakše ih je prepoznati po stereotipnim defetističkim komentarima.