Kao da se vode nekadašnjom komunističkom pjesmicom "Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska", u Sjedinjenim Državama pitanje nejednakosti i radničkih plaća postalo je jedna od glavnih tema predsjedničkih izbora! Šalu na stranu, ali tu je za američke prilike neobičnu temu nametnula vjerojatna kandidatkinja Demokratske stranke Hillary Clinton, a za vrat joj s istom agendom puše neovisni kandidat Bernie Sanders koji bi također htio biti kandidat Demokratske stranke. "Najbogatijih jedan posto Amerikanaca zarađuje više nego donjih 50 posto. Kakvog to ima smisla?", napisao je 73-godišnji Sanders, senator iz Vermonta, na svom Facebook profilu.
Socijalist iz Vermonta
Sanders ne samo što govori o tome što u Americi valja mijenjati kako bi podjela bogatstva bila pravednija, nego i po mnogo čemu drugom odskače: nije član nijedne stranke, za sebe kaže da je socijalist ili socijaldemokrat skandinavskog tipa, što je prije bilo nezamislivo, a o svojoj suparnici kaže da mu se sviđa. Prije nekoliko tjedana suradnici Hillary Clinton mogli su samo sa zavišću gledati Sandersove skupove jer su bili posjećeniji nego njezini.
Mnogi Amerikanci, čini se, vole iskusnog senatora i njegove jednostavne poruke koje jako nalikuju na poruke pape Franje koga Sanders podržava i citira, za razliku od jednog od republikanskih favorita Jeba Busha koji je papu napao tvrdeći da se miješa tamo gdje mu nije mjesto. Naravno, pitanje je kolike realne izglede Sanders ima u bitki s planetarno poznatom konkurenticom. Od ostalih mogućih kandidata Demokratske stranke zasad je na drugom mjestu po popularnosti, ali sa samo 20 posto u odnosu na 55 posto Hillary Clinton.
Komentatori podsjećaju da je slično bilo i u prošlom pokušaju bivše prve dame, ona je bila favorit na početku, ali je pobijedio Barack Obama. Kako bilo, mogući kandidati Demokratske stranke natječu se u prizivanju vizije socijalno pravednije zemlje. Htjeli bi plaćena bolovanja, plaćene rodiljske dopuste, veće plaće, besplatan studij na državnim sveučilištima. Jer, američki san više nije moguć, kaže Clinton. Dakle, ako je američki san u kojem se marljivim radom i poduzetnošću mogao postići uspjeh ikad bio sasvim realan i baš svakom dostupan, sad je, tvrdi predsjednička kandidatkinja, nekima dostupan, drugima ne.
Vijest je to koja još, čini se, ne dopire do onih koji su odrastali izvan Amerike diveći se šansama koje nudi ta zemlja, među njima je i njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je u željeznom režimu Istočne Njemačke sanjala slobodu kao vrijednost iznad svih drugih i divila se Americi.
– Bez slobode sve je ništa – govori kancelarka, koja je odrastala sanjajući o Americi toliko da je nakon pada Berlinskog zida već 1990. otputovala u Kaliforniju. O tome je govorila i pred oba doma američkog Kongresa 2009. godine:
– Čime sam se kao dijete oduševljavala? Oduševljavala sam se američkim snom, mogućnošću da svatko bude uspješan, da vlastitim naporima napravi nešto u životu – rekla je kancelarka uzbuđeno, kako to piše njezin biograf Stefan Kornelius. Iz tog formativnog razdoblja možda potječe i Merkeličina neosjetljivost na pozive da olakša situaciju Grčkoj, iz 45 godina pod DDR-om, čini, dobila je i alergiju na lijeve ideje, a govor u Kongresu pokazao je da su njezini snovi o slobodnoj Americi i danas živi.
Međutim, pitanje je koliko bi se sami Amerikanci složili s njom u zemlji u kojoj nije baš lako solidno živjeti od vlastitog rada i još školovati djecu, za to mnogi nemaju priliku i ne mogu se uspeti ljestvama američkog sna, a crnačka djeca s većom vjerojatnošću mogu računati na to da će ih bijeli policajac ustrijeliti nego da će se uspjeti izvući iz višegeneracijskog tavorenja na dnu prehrambenog lanca. Senator Sanders upravo je u Njemačkoj našao primjer za uzor pa navodi kako u Njemačkoj nema školarina jer su Nijemci zaključili da visoko obrazovanje ne smije ovisiti o bogatstvu roditelja.
– Mnogi briljantni mladi Amerikanci ne mogu studirati ili fakultet završavaju s velikim dugovima – ističe Sanders pozivajući da Njemačka bude uzor. Studenti koji s velikim dugovima izlaze sa sveučilišta teško će moći u nove kredite kako bi se skućili, pa, kao i obično, pohlepa u vidu visokih školarina i kamata na studentske kredite donosi neugodne reperkusije za tržište. S druge strane političkog spektra na izjave Hillary Clinton reagira novi pretendent na mjesto kandidata Republikanske stranke John Kasich.
– Republikanci moraju reći ljudima da američki san nije mrtav – kaže mogući kandidat koji ima i hrvatske pretke svojoj demokratskoj protivnici. No neki ekonomisti Amerikancima govori nešto sasvim drugo: nejednakost je poprimila bolesne razmjere. Američki ekonomist Emmanuel Saez, koji surađuje s Thomasom Pikettyjem, francuskim ekonomistom koji se proslavio svojom knjigom o nejednakosti koja guši ekonomski prosperitet, objavio je zajedno s britanskim kolegom Gabrielom Zucmanom rad o nejednakosti u SAD-u od 1913. na temelju kapitaliziranih podataka iz poreznih prijava.
Prema tom radu, najbogatijih 0,1 posto Amerikanaca ili 160.700 američkih obitelji svoj udio u kolaču od 1978. do 2012. godine povećalo je sa 7 na 22 posto! To je razina kakva je bila 20-ih godina 20. stoljeća, uoči velike ekonomske krize i 2. svjetskog rata. Od tih 22 posto polovicu drži samo 0,01 posto stanovništva, 16.070 obitelji koje prosječno raspolažu sa 371 milijunom dolara. Koliko su oni na vrhu bogati, pokazuje podatak da jednak udio u američkom bogatstvu ima gornjih 0,1 posto kao i 90 posto onih na dnu.
Kako su najbogatiji postajali sve bogatiji?
Tako što je njihovo bogatstvo od 1986. do 2012. raslo 5,3 posto godišnje, dok bogatstvo 90 posto donjih nije raslo uopće. Problem nije samo društveni, nego i ekonomski jer poduzetnik teži tome da postane rentijer i da sve više i više gospodari onima koji nemaju ništa osim rada, zaključuje Piketty. Slično njemu, Saez i Zucman predlažu progresivno oporezivanje koje je napušteno za vladavine Ronalda Reagana i za koje Piketty navodi da je izraz idealnog kompromisa između socijalne pravde i slobode pojedinca.
Suprotno današnjem stanju i uvriježenom mišljenju, upravo su SAD i Velika Britanija bili zemlje koje su u razdoblju nakon 2. svjetskog rata primjenjivale vrlo visoke stope poreza na najviše plaće. Francuska i Njemačka tako visoke stope, od 70-80 posto, nisu primjenjivale, ostajale su kod umjerenih 50-60 posto, ali su zato iskušavale druge metode da se neopravdano bogaćenje zaustavi, poput javnog vlasništva ili ograničenih plaća direktora, piše Piketty. Zanimljivo je i da socijaldemokratski ministar financija u Hrvatskoj upravo razmišlja o ukidanju najviše, 40-postotne stope poreza koja zahvaća neto plaću veću od otprilike 12 tisuća kuna. Zanimljivi su i podaci prema kojima su menadžerske plaće skočile na nevjerojatne milijunske visine upravo od 1980-ih godina naovamo, upravo u vrijeme Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, kad su porezi na najveće plaće smanjeni. Kao i Sanders, Piketty u obrazovanju vidi glavnu silu koja smanjuje nejednakost.
Na Harvard oni sa 450.000 $
"Proces širenja znanja i vještina središnji je mehanizam koji istodobno omogućava opći rast produktivnosti i smanjenje nejednakosti, kako unutar neke zemlje, tako i na međunarodnom planu. To zorno pokazuje napredak nekoć siromašnih zemalja, počevši od Kine. Dugoročno, glavna snaga koja istinski vodi većoj jednakosti jest širenje znanja i vještina", piše Piketty. Dok se u američkoj kampanji spominje ukidanje školarina, Saez i Zucman ističu kako povećavanje školarina povećava zaduženost Amerikanaca te upozoravaju da je dereguliranje financijskog tržišta povećalo mogućnosti uzimanja kredita, potrošačkih kredita i onih s hipotekom, te u nekim slučajevima ostavilo klijente nedovoljno zaštićene od nekih oblika predatorskog kreditiranja.
Oligarhijski pristup vidi se i na sveučilištima. Najbolja sveučilišta navodno primaju samo najbolje studente, a u Americi se to neobično poklapa sa studentima iz najbogatijih obitelji. Prosječni dohodak roditelja studenta na Harvardu je 450 tisuća dolara. Oni pripadaju sloju od 2 posto najbogatijih Amerikanaca, a primanje na studij ne ovisi samo o plaćanju školarine nego i o spremnosti roditelja da daju donacije fakultetu jer su donatori najizdašniji baš kad su njihova djeca na fakultetu, navodi primjere Piketty, ističući kako je pitanje pristupa visokom obrazovanju jedno od najvažnijih pitanja socijalne države 21. stoljeća koje nije tako jednostavno da bi se ukidanjem školarina moglo riješiti.
Hillary Clinton, među čijim je vanjskim savjetnicima i poznati nobelovac, ljevičar Joseph Stiglitz, govori o nejednakosti, ali joj prigovaraju što ne govori i da bi to riješila dizanjem poreza, dok Sanders najavljuje pohod na Wall Street i uvođenje robinhudovskog poreza na dionice i druge financijske instrumente.
Hilary je zlo utjelovljeno. Socijalistica i liberalka koja će uništiti ono malo dobrog u SAD-u što je ostalo nakon jednakog lošeg Obame. Nadam se pobijedi nekog od republikanaca poput R. Paula, B. Jindala ili M. Rubia.