Hitno treba mijenjati zakone o političkim strankama i izborima

Jeste li primijetili kako se u zadnje vrijeme sve češće spominje riječ “konsenzus”. Suglasje. “Potreban nam je konsenzus o načinu rješavanja najvažnijih ekonomskih problema”. Ili, “…Narav i složenost teškoća kroz koje prolazi Hrvatska ukazuju da neće biti moguće izići iz njih bez velikog napora čitavog društva ali ni bez prethodne suglasnosti političkih snaga oko bitnih problema te oko strateških nacionalnih interesa” . S nostalgijom se pita – gdje nam je ono zajedništvo iz Domovinskog rata?

Očito je da je nacija fragmentirana. I da postaje svakim danom sve više razmrvljena. Možda nije najbolji indikator, ali nije zanemarivo najnovije istraživanje raspoloženja javnosti prema političkim strankama. Jasan je trend opadanja potpore dvjema najvećim strankama i rast potpore nekim novoformiranim strankama ili političkim grupacijama. Ovo pak ima itekako velik negativan utjecaj na sposobnost bilo koje vlade da provodi čak i ono što je egzogeno zadano, da ne govorimo o praktički nikakvoj šansi provođenja onoga što nazivamo “strukturnim reformama”. Doista, reformski kapacitet hrvatskog političkog sustava je mizeran. Namjerno kažem “političkog sustava” kao cjeline. Bez obzira na izbore svakih par mjeseci. Možemo birati koju god kombinaciju brojeva ispred imena stranaka, svejedno je. Naime, podijeljenost hrvatskog društva je takva da je prisutna jednako (možda i više!) unutar velikih stranaka koliko i između njih. Logično – što su vam veće aspiracije u zahvaćanju biračkog tijela to je veća šansa da samo mehanički spajate ono što je sadržajno teško spojivo.

Daljnja fragmentacija vodi pak još izraženijem larpurlartističkom pristupu politici općenito. Doista nije važno imaš li cjelovit, konzistentan i učinkovit ekonomski program, važno je “pobijediti” onu drugu grupaciju sklapanjem predizbornih koalicija, s bilo kime tko je na nekim izborima u nekoj jedinici osvojio više od 0,3% glasova. Bez obzira na cijenu koja će se platiti i prije i poslije izbora, što razvodnjavanjem vlastitog programa, što demoraliziranjem vlastitog članstva zbog nerazmjernih povlastica manjim partnerima. U par tjedana politički program, ako je i postojao, pretvara se tako u bezvrijedan dokument. Važnije je doći na vlast, jer, kako se kaže “što će ti i najbolji program ako ne dođeš na vlast, nije li tako?”

E pa nije tako! Besadržajni i neiskreni programi su nas i doveli do ovako dugotrajne krize i do ovakve fragmentacije nacije. Put izlaska iz ovako teške situacije nije u povećanom muljanju i prebacivanju naglaska na efemerne teme. Put izlaska mora biti popločen brutalno iskrenim suočavanjem sa stvarnošću. Ovo “brutalnim” tek da naglasim kako će to suočavanje sa stvarnošću neki protagonisti doživjeti kao brutalnost prema narodu kojem su godinama lagali i obećavali nemoguće, odmah, ovdje i besplatno. Obećanja više ne pale. Ne vjeruje se čak ni obećanju o “nekim naznakama usporavanja trenda pada!” I to se doživljava kao tek jedno od brojnih muljanja! Dotle smo došli.

Pogledajte o čemu se razmišlja ovih dana. O dvama izborima koji su najbolji pokazatelj onoga o čemu govorim. Za europski parlament i predsjedničkim. Kao “uvodima” za domaće parlamentarne. S kojim programima će ići kandidati? Kako ćemo ih razlikovati? Da li će nam biti važniji oni kao imena ili stranke i koalicije koje će ih nominirati? Kakva je veza njih i (nepostojećih!) političkih programa stranaka (koalicija) koje ih nominiraju? Odgovore znate. A u međuvremenu sve stoji! Mislim na reforme, tko li ih izmisli … Taj prokleti MMF, Svjetska banka, EU komisija, neoliberalni ekonomisti. Svu apsurdnost situacije čuli smo neki dan kada jedan sindikalni čelnik prijeti vladi pozivom javnosti da glasuju protiv njenih kandidata na euro-izborima!?

Problem je što će tu prijetnju uzeti ozbiljno i promijeniti europske stavove! Rješenje? Pa očigledno je. Morati će se krenuti od temeljite reforme političkog sustava. Ne znam točno koje sve zakone će se morati fundamentalno promijeniti, ali minimum bi bili zakoni o izborima, o političkim strankama i o njihovom financiranju. Nema ekonomskih reformi i rasta BDP-a, nema pada nezaposlenosti bez prethodne promjene političkog okvira. Takve koja će omogućiti iskrenim ljudima s učinkovitim programima služenje dobrobiti nacije. Tada je konsenzus stvar obične tehnike.