Teško biste pogriješili ako biste pomislili kako je svijet najbliže nuklearnom ratu bio za vrijeme Kubanske krize 1962. godine. Bio je, naime, još jedan događaj u kojem je čovječanstvo bilo na samo jedan pritisak dugmeta daleko od kataklizme. Tajni heroj koji je spriječio da svijet ode u pakao nuklearnog vojevanja zvao se Stanislav Petrov. Rijetko je tko znao za njegovu smrt, preminuo je još 19. svibnja u svojem domu u Frjazinu, znanstvenom centru gdje je živio. Vijest je objavio Petrovljev prijatelj i politički aktivist Karl Schumacher, doznao je za to sasvim slučajno želeći Petrovu čestitati rođendan. No, javio se sin samozatajnog heroja govoreći kako je Petrov preminuo od bolesti, hipostatske upale pluća.
Napetosti na vrhuncu
Godine 1983. napetosti između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza bile su na vrhuncu. Tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan proziva Sovjetski Savez zlim carstvom. Nepunih šest mjeseci poslije Sovjeti su srušili korejski putnički avion s 269 putnika, među kojima je i američki kongresnik iz Georgie, nakon što korejski pilot greškom ulazi u sovjetski zračni prostor. Tamošnji vođa Jurij Andropov u vječnoj je paranoji od američkog atomskog napada. Plodno je to tlo za svjetski sukob razmjera koji bi mogli okončati civilizaciju.
Tako se gotovo i dogodilo tog jutra 26. rujna 1983. godine. Petrov, 44-godišnji potpukovnik sovjetske protuzračne obrane, u smjeni je bio tek nekoliko sati. Službovao je u Serpukovu-15, tajnom zapovjednom središtu nedaleko od Moskve, odakle je Crvena armija pratila informacije koje su joj slali njezini sateliti u orbiti iznad Sjedinjenih Država. Oglasio se alarm. Računala su proslijedila informaciju kako je pet balističkih raketa tipa Minuteman upravo lansirano iz američke baze.
– Bili smo u šoku 15 sekundi, morali smo se pribrati i odgovoriti na pitanje što sada napraviti – prisjećao se poslije Petrov. Slijedom svega što se dogodilo proteklih tjedana nije bilo teško povjerovati kako je Ronald Reagan doista upotrijebio svoj atomski kofer. Hijerarhija je nalagala da se informacija proslijedi generalštabu koji će se onda konzultirati s Andropovom. Petrov nije želio čekati. Pet minuta trajala je neizvjesnost, treptanje signala na kartama i ekranima. Nije bilo pravila koliko operativac u ovakvoj situaciji smije razmišljati, no znalo se kako je 25 minuta potrebno od lansiranja do udara. Odlučio je kako je vjerojatno riječ o pogrešci.
– Bila je to instinktivna odluka. Šanse da se radi o pogrešci bile su 50:50. Nisam vjerovao sustavu za rano upozoravanje, a i učinilo mi se malo vjerojatnim da bi Amerikanci lansirali tek pet raketa ako su doista mislili ratovati – prisjetio se poslije Petrov. Tih se pet minuta nije mogao pomaknuti, kao da sjedi na usijanom željezu. Stotinu ga je njegovih podređenih fiksiralo pogledima. Odluka je pala, prijavit će tek neispravnost na sustavu.
– Imao sam taj čudni osjećaj. Nisam htio pogriješiti, odučio sam tako i to je bilo to – opisivao je neopjevani junak hladnog rata.
– Znao sam da nitko neće moći ispraviti moju pogrešku ako je napravim – prisjeća se svojeg rezoniranja. Osim malog broja raketa, primijetio je i kako sovjetski radari na zemlji nisu prijavili nikakav napad iako su to trebali već nekoliko minuta nakon lansiranja. Bio je u pravu i kod procjene kako sustav nije sasvim pouzdan. A dogodilo se zapravo to da su odbljesak sunčevih zraka od oblaka sateliti protumačili kao lansiranje. Program koji je služio za filtriranje takvih pogrešnih informacija morao je na remont. Sve je to bila posljedica panike, Amerikanci su takav sustav već imali, Sovjeti su na brzinu morali sklopiti sličan. Zbog Petrovljeva postupka prvo je zavladalo oduševljenje. Ali kratko, opomenut je odmah poslije jer – nije kako treba vodio zapisnik. Ljutnja je sovjetskih generala, normalno, bila velika zbog drugog razloga. Sustav je bio zamišljen kao automatski, računala su morala biti ta koja će odlučiti je li riječ o napadu, a ne čovjek, on je tu samo da proslijedi informaciju. A Petrov je imao dovoljno da digne uzbunu.
Snimljen i dokumentarac
Povukao se iz vojske već sljedeće godine te počeo raditi upravo u institutu u kojem je razvijen sustav kojim je rukovodio. Zbog bolesti supruge Raise se i umirovio, no ta mirovina nakon raspada SSSR-a nije bila dovoljna ni da se prehrani. Preživljavao je uzgajajući rajčice, kuhajući juhu s ostacima kožnog remena da bi imala nekog okusa. O njegovu se činu ništa nije znalo sve do 1998. kada je memoare objavio general Jurij Votincev koji je zapovijedao sovjetskom proturaketnom obranom. Tek je tada dospio u javnost jer je njegovo djelo do tada bilo klasificirano kao vojna tajna, a nije znala ni supruga. Kada je novinar Pravde u utrci za senzacionalnom pričom zakucao na vrata njegova doma, mislio je da je sigurnosna provjera. Dobio je razna priznanja, upoznali su se njim Kevin Costner i Robert de Niro. Snimljena je 2014. i dokumentarna drama “Čovjek koji je spasio svijet”. U veljači se trebala početi prikazivati i u Rusiji, Petrov neće vidjeti reakcije svojih sugrađana na njegovo tumačenje situacije. “Bio sam samo na pravom mjestu u pravo vrijeme”, izjavio je u filmu. Opet s razlogom, Petrov uopće taj dan nije morao biti na radnom mjestu, kolega se razbolio pa je morao doći.
Respekt!