Hoće li Europljani dočekati pravedniju, zeleniju i digitalniju EU

Moramo se suzdržati i vjerovati da događaj u kojem globalna ekonomska i monetarna sila kao Europska unija vodi teške pregovore s jednom tvrtkom oko nepoštivanja ugovora o isporuci cjepiva nije još jedan znak nemoći Bruxellesa. Kakva će biti budućnost Unije i ima li ona snage za promjene koje traži budućnost unatoč dnevnoj borbi europskih institucija s izazovima bolesti COVID-19?

Nove politike kojima se EU treba istodobno oporaviti od pandemijske krize, izgraditi Europsku zdravstvenu uniju, poboljšati europski socijalni model, jačati ulogu Parlamenta te zadržati, ali i unaprijediti svoju poziciju globalnog vođe ne samo u borbi protiv klimatskih promjena, već su oblikovane. Dakle, ono što Uniji treba je dugoročna ekonomska i politička strategija, kako od nje napraviti ekonomsku silu koja se može natjecati s Kinom i Sjedinjenim Državama. Krajem 2020. predsjednici Parlamenta, Europskog vijeća i Komisije su u skladu s dugoročnim proračunskim sporazumom obvezali provoditi politike kojima će se Europska unija do 2024. oblikovati kao zelenija, pravednija i digitalnija Europa.

Na područjima oblikovanja politika kontroliranja klimatskih promjena, globalnog zdravlja i neširenja oružja, EU može računati na suradnju sa SAD-om i Kinom, ali kada se radi o planovima izgradnje digitalnog suvereniteta i civilne kibernetičke sigurnosti Europe, Unija se morati osloniti na to koliko su političari EU spremni graditi novi oblik suvereniteta Europske unije i jedinstveno digitalno tržište. Ljudi ne bi trebali smatrati Bidenovu administraciju završetkom svih eurounijsko-američkih problema.

Washingtonu, naravno, nije u ekonomskom interesu smanjivanje ovisnosti Europske unije o američkim internetskim tvrtkama pomoću novih zakona, antitrustovskih pravila te većih poreza. Svi su znali da će jednom doći taj dan kada EU više neće moći prihvaćati da tradicionalne europske tvrtke moraju plaćati poreze dok međunarodne digitalne tvrtke ne plaćaju poreze. Propisi EU koji uređuju internet uglavnom su već nekoliko desetljeća nepromijenjeni, zato sada Bruxelles radi nacrt Zakona o digitalnim uslugama. Digitalni suverenitet EU je u biti politički projekt, kao što je to bio i euro, koji u sebi utjelovljuje ciljeve EU prema “sve suvremenijoj Uniji”, dubljoj integraciji i snažnijoj sigurnosti. Iza ideje o nužnosti izgradnje digitalne Unije već nekoliko godina u prvom redu vidimo francuskog predsjednika Macrona koji digitalnu neovisnost Europe vidi kao jedan od ključeva suvereniteta koji su ključni za uspjeh. Francuska podržava poduzimanje opipljivih akcija za stvaranje jedinstvenog digitalnog tržišta koje će se temeljiti na europskim propisima, štititi privatnost, promicati tehnološke inovacije i nuditi europska rješenja te podržavati europske talente.

Ove riječi su privlačne i Europljani bi rado u idućim godinama vidjeli digitalnu Uniju, ali postoji sumnja da bi stvari mogle ići sporije nego što je to primjereno duhu digitalnog doba. Možemo žaliti zbog toga, ali pored ovog posla budućnosti izgradnje digitalnog suvereniteta, EU se bavi i politikama i planovima kojima bi trebala jednog dana postati sposobna voditi stratešku politiku u Bruxellesu i zaštititi svoj teritorij zajedničkim snagama. Za to joj treba brza integracija oružanih snaga, zajednički obrambeni proračun i zajednička doktrina vojnog djelovanja. Izgradnja strateškog suvereniteta EU mogla bi trajati dulje od digitalnog jer su tu potrebne velike promjene, ne samo unutar Unije, nego i unutar NATO-a i transatlantskog partnerstva. Još jedan događaj s kraja prošle godine također ima potencijala postaviti EU na novo mjesto u globalnim ekonomskim odnosima i afirmirati načelo reciprociteta u bilateralnim odnosima s Kinom.

Nakon više godina pregovaranja, sporazum o ulaganju između dviju glavnih ekonomija, EU i Kine, mogao bi u trećem desetljeću 21. stoljeća duboko utjecati na prosperitet i razvoj cijelog euroazijskog kontinenta. Završetkom tih pregovora diplomatske snage EU sada se mogu usmjeriti s više snage na pregovore o Strateškoj agendi za suradnju Unije i Kine 2025. koja treba zamijeniti Agendu 2020. Sveobuhvatan sporazum o ulaganju trebao bi europskim tvrtkama osigurati „veće šanse za ulazak na kinesko tržište” i povećati konkurenciju između kineskih i europskih investitora.

Kina se, među ostalim, obvezala na razinu otvaranja svog tržišta za investitore iz EU kakve dosad nije bilo, kao i da ratificira ključne međunarodne standarde, na primjer, konvencije ILO-a (Međunarodne organizacije rada) i surađuje s EU, kako bi zajedno s ostalim zemljama osigurale iskorjenjivanje praksa poput prisilnog rada. Ovaj sporazum također pokazuje da EU ne želi svijet u kojem će prevladati procesi odvajanja od Kine. Unija nije zainteresirana za hladni rat s državom koja joj je najvažniji ekonomski partner. Bude li investicijski sporazum između tih dviju globalnih ekonomskih sila provođen kako je dogovoreno, moguće je očekivati bolju ravnotežu u trgovinskim odnosima između EU i Kine, a s obzirom na veličinu njihove trgovine, to znači i na svjetskoj razini.

Ne slažu se svi s tvrdnjama lidera Unije da je investicijski sporazum uravnotežen i jednako koristan za Europu. Taj je sporazum sigurno važniji za jake ekonomije Europske unije (Njemačka, na primjer, ima više od pet tisuća poduzeća u Kini), nego za članice s juga i jugoistoka Europe čija su ulaganja u kinesku ekonomiju zanemariva, ako ih uopće ima. Ovdje je pravo mjesto da otvorimo pitanje kako će se i u kojem pravcu odvijati proširivanje EU u idućim godinama koje već dugo nije uspješna vanjska politika Bruxellesa. U tome bi možda mogla pretegnuti politika Francuske čiji pogled preskače zemlje zapadnog Balkana, koje već godinama čekaju na ulazak, i usmjerava se na oblikovanje sutrašnjih politika EU prema Sredozemlju i Africi, budući da su to područja koja treba hitno konsolidirati. Za Pariz novo partnerstvo Unije s Afrikom mora biti utemeljeno na takvoj europskoj politici za koju Afrika nije susjed kojem treba razvojna pomoć nego strateški partner.

Partnerstvo Unije sa zemljama zapadnog Balkana nema onaj luksuzni položaj bitnog faktora u preuređenju europskog projekta niti se na njegov ulazak u Uniju gleda kao na obvezu Francuske ili Njemačke ili neke druge utjecajne sile EU. U 2021. se ne očekuju neki novi narativi o europskoj perspektivi niti neki radikalni događaji u politici proširenja EU. Sada su ekonomske posljedice pandemije te koje povećavaju rizik od neispunjavanja obveza EU prema zemljama zapadnog Balkana i njihov utjecaj na proširenje je teško osporiti. U Bruxellesu malo tko postavlja pitanje odgovornosti institucija EU prema tom dijelu Europe. Umjesto toga se uvijek govori o složenosti balkanske politike, što god to značilo.

S druge strane, te zemlje, bez obzira na sve političke teškoće u procesu pridruživanja, na kasnu i nedovoljnu pomoć Unije te osjećaj napuštenosti u prvim danima borbe s posljedicama pandemije, ipak nisu odbacile taj sada već višegeneracijski cilj – stjecanje članstva u EU. To je njihov čvrst strateški izbor, ali što je strateški izbor EU manje je izvjesno. Europska unija i dalje ima kredibilitet na zapadnom Balkanu, ali samo kretanje prema naprijed u širenju Unije može sačuvati njezinu vjerodostojnost. U europskoj igri moći, zemlje zapadnog Balkana teško same mogu preokrenuti političku ravnotežu u svoju korist što god činile.

Stvarnost je u široj shemi stvari ovakva: Bugarska od Sjeverne Makedonije traži da prihvati da njezin jezik ima bugarske korijene te da “makedonski jezik” ili etnička pripadnost nisu postojali prije 1944. godine, prije nego što započnu pregovori o pristupanju. To sigurno nije program proširenja EU ni „europska perspektiva” za Makedoniju. Usred prvog vala korone, u svibnju 2020., Hrvatska je tijekom predsjedanja Vijećem Europske unije organizirala videosastanak na vrhu zemalja članica EU i šest zemalja zapadnog Balkana kako bi oživjela proces proširenja. Hrvatsko vodstvo u eurounijskim procesima na zapadnom Balkanu moglo bi ojačati do 2024., no ono ne ovisi samo o snazi njezine EU diplomacije, nego prije svega o sposobnosti transformacije procesa proširenja Unije dogovorima o novoj metodologiji pregovora na kojoj inzistira Francuska.