Ovaj tjedan podnesene su dvije ostavke koje će zacijelo obilježiti cijeli mandat sadašnje Vlade - odstupili su Ante Ramljak, povjerenik Banskih dvora u Agrokoru, i Marin Strmota, državni tajnik za demografiju. Je li za obje kriva vlast?
Prije koji dan u jednoj raspravi na HTV-u financijski savjetnik Andrej Grubišić rekao je kako se država u sve upleće –“a lex Agrokor je samo zadnji primjer” – pa smo po svim pokazateljima u gospodarstvu i standardu stanovništva pri europskom dnu. Istodobno čak 400.000 ljudi radi u državnom sektoru ili su povezani s njim i imaju plaće 25 posto veće nego u privatnim tvrtkama.
Hoće li se i u slučaju Agrokora pokazati da u rukama takve države gospodarstvo redovito propada? Je li Ramljakova ostavka uvod u kaos u tom koncernu koji je doživio slom a u njemu se sukobljuju toliki interesi? I nije li Agrokor trebalo prepustiti tržištu, to jest postojećim zakonima po kojima su se rješavale slične krize, a ne preko noći donositi poseban zakon i tu tvrtku oteti njezinu vlasniku?
Zapravo tek sada kad se nisu obistinila optimistična predviđanja u Vladi o spasu Agrokora i kad je propao njezin najznačajniji potez - imenovanje povjerenika - počinju strepnje zbog mogućeg rasula u tom velikom gospodarskom kompleksu, rasula koje bi moglo potresti zemlju. Sve donedavno trio Ramljak-Plenković-Dalić činio se svemoćnim i po vlastitom držanju i izjavama spasonosnim. Hoće li Hrvatska teško platiti nepromišljene odluke vlasti donošene samouvjereno, ležerno i superiorno, kao da je riječ o nepovredivim bogovima?
A ti nepovredivi bogovi stanje su u Hrvatskoj učinili nepodnošljivim za državnog tajnika Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Marina Strmotu. Na vrlo neuobičajen način, na konferenciji za medije, nakon primjedbe jedne novinarke kako se samo ponavljaju fraze o “novim” demografskim mjerama, u nazočnosti ministrice, drhtavim glasom, ukratko opisujući situaciju u svojoj obitelji u kojoj su svi osim njega nezaposleni (supruga i roditelji), podnio je ostavku i izgovorio ubojitu rečenicu: “Država izumire, ovo je najgore stanje u Hrvatskoj otkad postoji država”. Pred zgranutom ministricom optužio je vlast te rekao da se o tom “najgorem stanju u Hrvatskoj otkad postoji država” ne može govoriti “ovako neozbiljno” i – otišao.
Poznati demograf Stjepan Šterc, koji gotovo danomice govori o tome kako izumiremo i kako ćemo nestati, pozdravio je Strmotinu ostavku, rekavši: “Marin Strmota je moj heroj!” Uvjeren je da se državni tajnik na to odlučio uvidjevši nakon razgovora s premijerom Plenkovićem i ministricom Murganić “da ništa ne može učiniti”. I sam demograf Stjepan Šterc već godinama ponavlja kako vlast, i bivša i sadašnja, ništa ne čini da zaustavi demografsku katastrofu, a da se nacija može spasiti, pokazuje nekoliko primjera. Izrael, koji bi nam po Štercu trebao biti uzor, ima imigracijski ured, iznad je ministarstava glavni je u vladi, potiče i useljavanje i natalitet, ima izvrsne rezultate i smatra se temeljnim za razvoj zemlje.
Nastojeći zadržati irski identitet i tradicijske vrijednosti, i Irci su se okrenuli bogatstvu svoga iseljeništva, sada ih ima 4,6 milijuna i najmlađa su populacija u Europi. Mogli bismo se ugledati i na malobrojne Islanđane koji nisu htjeli sanirati strane banke, prekinuli su razgovore za ulazak u EU, čuvaju vlastiti identitet, populaciju i teritorij. I dok tako narodi koji misle na svoju budućnost i svoj opstanak brigom politike i vlasti i demografski i gospodarski jačaju, dotle smo mi Hrvati, kaže Šterc, žrtve političara od kojih je većina došla iz “bruxelleskih diplomatskih krugova koji su navikli na razgovore, smirivanja situacije, osrednjost” te “gledaju samo sebe i svoje osobne interese”, a “narod ih ne zanima”. Koji jednostavan opis bruxelleskih niškoristi!
Ako se sadašnje smanjivanje broja stanovnika nastavi, u idućih deset do petnaest godina bit će nas manje od tri milijuna! Hrvatsku nisu uspjeli slomiti ratom devedesetih, pa se Hrvati nastoje biološki uništiti! Tako ostavke Ante Ramljaka i Marina Strmote pokazuju kako ova vlast pada na dva najvažnija ispita – u gospodarstvu, to jest u prisilnom upravljanju neusporedivo najvećom nacionalnom tvrtkom, i u demografskoj politici, koje zapravo nema, pa u njoj više nema ni dosadašnjeg državnog tajnika. Narod je u prošlosti bio obuzet brigom o tome hoće li sutra imati što jesti. Slikovito govoreći, ne treba se bojati da sutra nećemo imati što jesti, jer nas neće ni biti.
I u BOGATOJ njemackoj ima druga strana ; 330 tisuca domacinstava kojima je iskljucena struja , pucke kuhinje , onih koji rade na 2-3 radna mijesta da bi mogli prezivijet , onih koji spavaju na ulici . Dokle god budemo svi protiv svih i svega a za vlastiti nuspijeh ili slabu financijsku situaciju teretili druge nema napredka .Nigdje se uz malo rada ne zivi tako dobro kao u nasoj lijepoj Domovini . Zivila Hrvatska !