U svakogodišnjem tužnom javnom (i intimnom) obilježavanju pada Vukovara nezaobilazno je ime Vukovarca Siniše Glavaševića. Taj radijski novinar i čovjek sa snažnim literarnim instinktom kojeg se itekako cenzuriralo u onim tužnim jesenskim danima 1991. godine, kada su uostalom brojni hrvatski novinari po zadatku šutjeli o Vukovaru, do današnjeg je dana ostao velika hrvatska i ne samo publicistička enigma.
I kao što se o Vukovaru šutjelo one ratne i neizvjesne 1991. godine, tako se zapravo (glasno) šuti i danas i tek će neki budući povjesničari s puno više uvida u konkretne tajne i polutajne dokumente, koji su vjerojatno većim dijelom i izvan Hrvatske, moći objektivno ispričati koliko-toliko istinitu priču o tom najvećem hrvatskom podunavskom gradu koji mnogi i danas žele ostaviti u njegovu invalidnom postratnom i krajnje istraumatiziranom izdanju. Daroviti Siniša Glavašević ipak nije zaboravljen. Njegov neveliki literarni opus, zahvaljujući prkosnim i hrabrim pojedincima, ipak je i to odavno dostojno ukoričen, a njegovi su poetsko-prozni zapisi čak i prevedeni na nekoliko jezika, među ostalim čak i na esperanto, iako sve to niti izdaleka nije dovoljno. No, sami smo si krivi što Glavaševićeve “Priče iz Vukovara” nisu imale financijsku državnu i diplomatsku podršku kao primjerice ona “čuvena”, a danas već i zaboravljena pjesnička antologija “U tom strašnom času”, koja je u jednom trenutku bila uvjerljivo najprevođenija hrvatska knjiga. A neke druge knjige morale su se probijati kroz zapreke i balvane da bi došle do publike i javnosti, a o prijevodima da i ne govorimo. Ipak, vukovarska kataklizma je hrvatsku literaturu uskratila ne samo za neke druge nikada napisane Glavaševićeve knjige nego i za neke buduće knjige još jednog talentiranog vukovarskog pisca, Renea Matoušeka, koji je u trenutku smrti iza sebe već imao lijep, prepoznatljiv i vrijedan opus.
Na nesretnog Renea, koji je autorski dosta dugo djelovao iz Velike Gorice, podsjetila me neumorna promicateljica esperanta i esperantske kulture Spomenka Štimec kada mi je 19. studenog poslala svoju kratku priču “Studentica slavistike” koja je lani objavljena u zbirci “Jedna priča iz Domovinskog rata”. Osobno je to i toplo Spomenkino prisjećanje na Matoušeka, stomatologa i haiku pjesnika, satiričara i šarmera kojeg je upoznala baš zahvaljujući esperantu. Riječ je o priči koja ima nekakvu optimističnu dimenziju u svim ovim vukovarskim tragedijama i znakovitim šutnjama, o priči koja bi mogla biti zametak čak i nekog hrvatskog umjetnički i ljudski opravdanog i utemeljenog filma o vukovarskoj bolnoj tragediji, kakav nam i dalje nedostaje. Stoga bi filmski redatelji (i scenaristi) koji ne misle da je snimanje filmova o Vukovaru i Domovinskom ratu samo dio nekakve državotvorne propagande, zahvaljujući nježnoj priči Spomenke Štimec mogli dobiti pravi impuls za stvaranje potencijalne filmske uspješnice.
>> Na Hrvatskom radiju Vukovaru započeo program u znak sjećanja na Sinišu Glavaševića