Politička budućnost Milijana Brkića može se predvidjeti s onom istom sigurnošću s kojom se nekad moglo predviđati kako će završiti negativni junak iz lošijih crno-bijelih filmova – hoće li se sam objesiti ili će biti likvidiran. Može izgledati da se sve vrti u krugu, i da se početak kraja pretvara u kraj početka.
Nešto se, ipak, kreće, nitko još ne napušta zagušljive kinodvorane, gdje se besplatno vrti dosadni film o napuštenom čelniku HDZ-a, u očekivanju, valjda, kakvog preokreta koji bi svaki bolji režiser ostavio za posljednji kadar. Na glavnome trgu, da sve bude demokratski jasno i javno, svjetina sve ravnodušnije iščekuje krupni skalp, zahrđala „vješala“ temeljito se pripremaju za što bezbolniju egzekuciju, a neumoljiva procedura (samo)likvidacije odavno je nepovratno krenula.
Teško je u slučaju kažnjavanja vojnika Milijana uopće očekivati neki hepiend; jedino se još mora vidjeti tko će staviti štrik oko vrata, da ruke ostanu čiste za potrebe neke buduće borbe. Tako izgledaju stvari s Brkićem, s ozbiljnije strane. Poslije svega što je viđeno u nekoliko dosadašnjih činova neuspjelog rušenja, nije uopće jasno je li trebalo upriličiti javno smaknuće političara koji se kune da nikad neće napustiti HDZ.
Ili se provodi upravo zbog toga što se sam ne želi povući s položaja, pa na raspolaganju ne ostaje elegantniji način da se stranka liši njegovih organizatorskih ili obavještajnih usluga i njegove desničarske reputacije. Tko bi neupućen upao u predstavu, pomislio bi da je u vladajućoj stranci, ako ne i u državi, otkriven plan o uroti, i sad se s urotnicima sređuju računi, da ne bi uspjeli nekom drugom prilikom.
Tko je, pak, malo bolje pratio što se sve događa(lo) u državi HDZ-ovoj, ostat će zbunjen nerazmjerom između (ne)djela koja se drugom čovjeku stranke i parlamenta stavljaju na dušu, i stroge kazne koja (još) visi u zraku. Zagonetna šutnja s kojom se predstava odvija prema svome zacrtanom kraju skriva, koliko može, motive, a potencira ciljeve. Svi vide kako će završiti, osim Brkića samog. Ili se i on samo pravi da ne vidi svoj kraj?
Njegov položaj sve tragičnije podsjeća na sudbinu jednog bezimenog Hrvata iz staroga vica: kad je Hrvat-lutalica pao u ruke domorodaca, koji su od kože zarobljenika pravili bubnjeve, tražio je da mu ispune posljednju želju i dadu nož; sam se izbo, da mu koža ne bi završila na bubnju! Koliko se zna, Brkić nije izrazio svoju posljednju želju. Moglo se, vjerojatno, u Brkićevu slučaju sve aranžirati i drukčije, bez spektakla za publiku, kako se sređuju stvari u jednoj zreloj stranci.
Moglo se, sigurno, sve završiti i prije nego što su upregnute državne institucije da je i sam sebi htio priznati da mu je neodrživ položaj delinkventa. A moglo je, zašto ne, sve proći i bezbolnije, da je i jedna i druga strana na vrijeme izvjesila cijenu, i da je obavljena poštena trgovina. Ovako je sve otišlo predaleko. Mnogi bi se na njegovu mjestu povukli, kad su (u)vidjeli da su toliko nepoželjni; Brkić se opire, a da se ne izjašnjava brani li položaj ili uvjerenje.
Ukor jer nije pravi nacionalist
U završnoj fazi izgubljene borbe za opstanak, brane ga još bivša supruga i sadašnji odvjetnik; toliki drugi postali su uvjereni u njegovu krivicu da i uz ogradu o presumpciji nevinosti navode najgore povijesne primjerke s kojima Brkić ne može ništa imati, što god o njemu tko mislio. Njega prati sudbina brodolomca: više pluta u nemirnim vodama između Karamarka i Plenkovića, nego što sam kormilari, pa mu prijeti da sam potone. Bio je Brkić nada konzervativnijeg dijela HDZ-a, prije nego što je počela Plenkovićeva reformacija protiv stranačke ortodoksije.
Za njegovu političku sudbinu neće biti nevažno hoće li azil tražiti na desnici izvan HDZ-a, ili će čekati da ga maknu s položaja, možda i iz stranke, pa da postane vođa HDZ-ovih otpadnika ili prognanika. Ode li, neće se zbog njega odcjepljivati HDZ-ove stijene. Svoje je Brkić rekao: dezerter nije po prirodi, disident nije po uvjerenju. Njemu su iz milja dodavali i srpsko ime Vaso (kao Stevo bivšem predsjedniku Stipi Mesiću, ali ne iz milja); moglo bi mu se, padne li, dogoditi da mu to postane kazna, ukor da nije pravi nacionalist.
U konačnom rezultatu neće se ni računati gubi li Brkić status predvodnika HDZ-ova konzervativnog nasljeđa, u kojem se miješaju domoljublje, nacionalizam i vjera, ili će ostati obični vjernik u HDZ-ovoj crkvi. Neće više biti „vojnik partije“, tko god joj poslije Plenkovića bio na čelu. Njemu je, sa svim operacijama koje su nad njim izvedene, već promijenjeno lice da ga više ne prepoznaju ni oni koji su mu bili bliski i koji su mu tepali „Vaso“.
Zna on iz vlastita iskustva da i u politici, kao i u životu koji ga je, navodno, odveo na špijunsku stranputicu, postoje bivša ljubav i sadašnja ljubavnica, i da se u vlasti sukobljavaju strasti ljubavi i ljubomore. Pitanje je može li mu zbog toga suditi vlast koja sama prakticira incest, stranka koja ima dobru kolekciju izdajnika i država u kojoj prosperiraju ljudi s težim dosjeima od Brkićeva. Mogu se razumjeti razlozi zbog kojih Plenkovićev zamjenik ne odstupa sam. Kad nije otišao kad je trebalo, teže mu je otići s funkcija kad više ne treba: priznao bi krivicu i otežao svoj položaj pred institucijama koje i dalje istražuju naličja njegova političkoga lica.
Brkićeva obrana – da štiti nacionalne interese, njegov napad – da su „pojedinci“ uzurpirali institucije, njegovo objašnjenje – da se nečastivi vraća u politički život kroz reinkarnaciju KP, nemaju više odjeka ni u onome dijelu javnosti koji mu nije nesklon; ne zato što bi dijelio njegove stavove, ili podržavao njegovo djelovanje, nego zato što ne odobrava kampanju kakva se vodi protiv njega. Biografija znade biti protivnik političara.
Na drugu stubu HDZ-a Milijan Brkić popeo se, naime, u dizalu s Tomislavom Karamarkom, svojim zaštitnikom iz policijske i obavještajne epohe, što je suspektno već po tome što Andrej Plenković sa svojim prethodnicima s čela stranke ne razgovara ništa više nego s Brkićem. A s njim su komunikacijske veze u kvaru od prvoga dana.
Nekadašnji diplomat zatekao je na položaju svoga zamjenika, čovjeka kojeg sam nije birao, i kojeg ne bi izabrao jer se ne uklapa u njegov program europeizacije stranke. Možda bi njihova kohabitacija bila bezbolnija da se u nekim velikim svjetonazorskim operacijama zamjenik nije odmetnuo, i s pozivom na priziv savjesti okrenuo leđa „svome“ šefu. Plenković je Brkića shvatio ozbiljnije nego što to na prvi pogled izgleda jer je raspolagao dokazima da je njegov zamjenik već ostavljao na cjedilu i Karamarka i Jadranku Kosor.
Razlaz na strateškim pitanjima borbe protiv nasilja, zaštite ljudskih i manjinskih prava i pozitivnog odnosa prema migraciji, (u)činio je odnose prvog i drugog čovjeka HDZ-a napetima, a suradnju teškom. Svatko je običnim uvidom u govor tijela, čak i kad nije bilo velikih riječi, mogao zaključiti koliko su udaljena Plenkovićeva nastojanja da modernizira Tuđmanovu stranku od Brkićeve lojalnosti konzervativnoj struji koja se, u međuvremenu, ili odselila iz HDZ-a ili je zašutjela. Brkić se više ne može pozivati na bazu jer se ona raspala ili povukla u ilegalu.
Plenkovićev oponent nije imao moralni integritet Davora Ive Stiera da se zbog neslaganja sa službenom stranačkom politikom povuče na rezervni položaj, ni njegovu intelektualnu moć da formulira alternativnu političku platformu i čeka svoje vrijeme; nema potrebnu karizmu ni kvalitete vođe da povuče za sobom mase i krene u boj.
Imovina pod hipotekom
Brkić je u ratu razvio vrijednosti domoljublja, ali nije naučio kako se vodi država, a u miru se, u policijskim i u obavještajnim službama, formirao kao organizator, a ne kao ideolog. Zato je Plenković više pazio kako će smiriti Stiera ili Miru Kovača, nego kako će zadovoljiti Brkića.
Nije se pokazao kao vođa, što ozbiljno snižava ili srozava njegovu cijenu, tako da HDZ prepušta komotno institucijama da (od)rade njegov „posao“, iako se, u krajnjem, radi o eminentno stranačkom problemu, o sukobu unutar stranke. Ako je Milijan Brkić politička prepreka modernizaciji HDZ-a, postoje institucije unutar stranke koje to mogu riješiti, bez pomoći države. Ako je politički problem Sabora, zato što je stigmatiziran zbog afera koje se uz njega vežu, postoje saborska tijela koja o tome mogu meritorno odlučiti, ne čekajući pravorijek drugih institucija (koje stvari prate iz svoga ugla). One postoje zato da štite građane i da čuvaju državu, a ne ovu ili onu političku stranku.
Objektivno, Brkić odgovara sve manje profilu ideologa da bi se u stranci s njime i o njemu vodile duboke rasprave. Nije on alternativa Plenkoviću u HDZ-u jer nema potrebnu težinu u stranci, a sam nema alternative izvan HDZ-a jer su sva zanimljiva mjesta tamo već popunili kadrovi koje ne može izazivati na dvoboj iz domoljubnih i nacionalnih osjećaja. Budući da ni na listu za gradsku četvrt ne može nitko doći bez Plenkovićeva blagoslova, može se kao disident pojaviti u dijaspori, ako se usudi proturječiti Željku Glasnoviću.
Njegova je budućnost, dakle, strogo vezana uz stranačku prošlost, čak i bez Plenkovića u glavnoj ulozi. Svu je političku imovinu stavio pod hipoteku, a stranka – s kojom je, očigledno, i emotivno vezan, ne samo politički, ako ne i interesno – ne daje mu nikakav novi kredit. Našlo bi se u njegovoj kartici nekih drugih pokrića; njih politika upotrebljava u krajnjoj nuždi. Brkić je prošao taj stadij političke borbe za opstanak, da bi se sam izvlačio iz nebranog grožđa; a nitko za njim nije spreman skakati na glavu.
Dok Plenković na hrvatsku politiku gleda s europskih visina, Brkić se nije odmakao od svoje lokalne matrice; za nj bi se moglo reći da spada u političare opće prakse kojima obiluje hrvatska politika; specijalizaciju je prolazio u posebnim službama, gdje se obično ne razvija kritičnost nego poslušnost. Iako je napustio Karamarka, očito mu u vodstvu stranke ne vjeruju da je napustio – ili zapustio – njegove ideje sektaškoga antikomunizma s kojima je Hrvatska ulazila u opasnu zonu ideološkog rata (koju je osnivač HDZ-a uporno zaobilazio).
Za potrebe modernoga HDZ-a - s više društvene tolerancije, političke otvorenosti i kadrovske svježine - Plenkoviću nisu trebali Karamarkovi ljudi: Zlatko Hasanbegović je sam zalupio vratima, Brkić je procijenio da ima u stranci više minuloga rada nego njegov sadašnji šef pa ne želi biti mamac njegovim kadrovima, a ostali iz te frakcije umirili su se. Sukob na vrhu HDZ-a bio je, u stvari, predvidiv, ako nije bio i programiran: Brkić je predstavljao baš ono što je Plenković htio mijenjati, političku staromodnost i ideološku rigidnost. Sadašnji je predsjednik htio potpuno ovladati strankom da bi mogao vladati Hrvatskom.
Elita i prostitucija
Čitaju li se pomnije Šeksovi zapisi, ni Franjo Tuđman nije imao Plenkovićevu moć u HDZ-u; osnivač stranke morao je balansirati između „triju sastavnica“, da ne bi narušio njihovu ravnotežu i ugrozio političku stabilnost stranke i države. Kad Mate Granić ovih dana govori da je prvi hrvatski predsjednik pomišljao na ostavku jer nije mogao dobiti podršku za sastav Vlade nacionalnog jedinstva, nekadašnji šef diplomacije kaže i više nego što bi htio reći.
Kako je Plenković lako nametnuo svoju listu za Europski parlament! Kad hoće promijeniti svoga zamjenika, s pomoću „institucija“, da sam ne bi „uprljao ruke“, predsjednik HDZ-a ne puca na metu koja se više i ne kreće; on samo čeka konačni ishod započetog „posla“. Plenković bi ga, izbjegavajući borbu izbliza, rado pobijedio na poene; Brkić se čvrsto drži u ringu da bi mu se moglo dogoditi da na kraju borbe izgubi nokautom.
Kad je, rijetko, uzvraćao udarce, ciljao je ravno u glavu, spominjući „pojedince“ koji manipuliraju institucijama, bez imena i prezimena, iako su svi znali na koga misli; mašući HDZ-u pod nosom Komunističkom partijom slao je, također, otvorene poruke da je svatko mogao razumjeti na što misli. Htio je, s nekoliko replika, dati do znanja da u njegovoj svijeći još ima špirita, da je politički živ, iako ni on vjerojatno nije siguran da je preživio sve udare na njegov lik i djelo.
Novac, seks i vlast, tipični začini u modernoj političkoj kuhinji, hrane godinama publiku i truju Brkićevu političku karijeru. Mora mu se priznati da ima konjske živce. Kad su ga kritičari i protivnici uhvatili da je plagirao diplomski rad, on se prvo nemušto branio a onda uredno ispunio domaću zadaću i napisao novi; kad je iz sudsko-policijskog naftalina izvučen slučaj „elitne prostitucije“ i njemu pripisana uloga informatora, ubitačna za moralni status svakog političara, pogotovo praktičnog vjernika, amnestirale su ga državne institucije, radeći „svoj posao“; kad je u sklopu obnovljenog interesa za kredite Karlovačke banke pala sumnja da je i on koristio povlaštene informacije da podeblja svoj bankovni račun, opet se izvukao kao jegulja.
Najavljivao se Brkićev kraj, a on je još na početku, vodi sjednice Sabora, s više osjećaja za drukčija mišljenja, čak i za provokacije na koje nasjedaju drugi voditelji, a na Predsjedništvu HDZ-a, ako se tamo pojavi, sjedi uz Plenkovića, pazeći striktno i jedan i drugi da gledaju svatko na svoju stranu. Tako su se gledali samo Božo Petrov i Karamarko, iz perioda zajedničke Vlade; njihova je politika bila kratkog vijeka jer nije bila duge pameti.
Zamalo je i Brkić doživio nietzscheovsku sintagmu da ga ojača sve ono što ga ne ubije, kad su na njegovu adresu isporučene nove sumnje da je u privatnu obavještajnu mrežu lovio i bivšu suprugu i sadašnju ljubavnicu, koje bi ga trebale konačno dotući. Ispada da u njemu čuči veliki Orwel, što bi Hrvati lakše progutali nego da s njime uskrsava mali Ranković.
Nekadašnji „Marko“, gazda svemoćne jugoslavenske obavještajne službe, nadzirao je milijune ljudi, a stradao je kad je mrežu prisluškivanja, navodno, proširio na jedan utjecajni bračni par s Dedinja, ne bi li se domogao njihova položaja. I kod Brkića se plete neka Jovanka; ne zna se tko je Tito, da bi se i u HDZ-ovoj državi mogao održati „brijunski plenum“ pa da se stvari dovedu do kraja: kome obojci, a kome opanci.
Ili to nije problem ni politike, ni policije, nego treće službe koja počinje istim slovom? U Švedskoj bi se sve rasplelo prvi dan; u Hrvatskoj će se još danima, ako ne i mjesecima i godinama, raspravljati o tome koja je razlika između ćuške i ubojstva. Može izgledati banalno da se nadziru nečije poslovne, ili samo afektivne veze, i da se drugim ljudima neovlašteno ulazi u privatni život, čak i ako će oni linijom manjeg otpora braniti nadzornike.
Kriza politike i kriza morala
Zrela društva i ozbiljne države znadu gdje su granice privatnosti i slobode koje se ne mogu prelaziti, najprije iz moralnih razloga, a tek onda zbog formalnih zabrana. Neće švedskoga ministra sud prisiljavati da dade ostavku kad je uhvaćen da vozi prekomjernom brzinom ili da putuje na tuđi trošak; sam će sebe kazniti isti dan, jer tamo vlada nulta tolerancija na sve vrste prijestupa; za sve građane, a pogotovo za javne ličnosti koje služe kao primjer u društvu i u državi vrijede obveze dobroga morala prije zakonskih ograničenja.
Kako se u nas rješava jedan zvučni slučaj, i kako se godinama razvija kao trakavica, stvara se oko političara nezdravi ambijent u kojem oni sami odlučuju o svojoj nevinosti ili krivnji. Politika se lišava morala, a kriza politike samo pojača krizu morala. Vrijedi i obrnuto. Zato se Brkićev slučaj i vrti toliko u začaranom krugu, da se i HDZ, čiji je on eminentni član, i Hrvatski sabor, kojemu je on uvaženi čelnik, ponašaju po neproduktivnim sistemu: brigo moja, prijeđi na drugoga! Zbog toga je toliko teško povući prirodnu crtu između početka i kraja jedne te iste afere. Ima ih, zapravo, više.
Govor premijera Plenkovića u Vukovaru
Srpska podmetacina