Nikada se hrvatska državotvorna ideja nije toliko približila katarzi kao za poziva Đure Glogoškog državnim institucijama da otkažu poslušnost toj istoj državi.
Naravno, Glogoški je do te točke došao nehotice budući da je njegova ideja bila transfer lojalnosti s jedne na drugu garnituru vlasti, ali reakcija koja je uslijedila pokazala je koliko se odjednom establišment našao ugroženim. I to već samom idejom transfera, u onom međuprostoru prijenosa moći, kada se upravo i događaju revolucije, vrijeme bez kontrole i vrijeme oslobođenog pojedinca. Strah je bio nevjerojatno razgovijetan jer ne samo da se moglo dogoditi da će im "Đura oprostiti što ih je tukao" nego je Glogoški rečenicama koje su odjekivale iz megafona dokinuo sam obraz hrvatske države. Od tog trena, možemo se mi praviti koliko nam drago da tomu nije tako, hrvatska država gubi moralni legitimitet. Ostao je gluhi, čak ne i pravni, nego ultrapolitički okvir unutar kojeg će se još odvijati cirkus kontrole i javljat će se bujice strahova establišmenta za svoje ugrabljene pozicije, ali se prestaje događati bilo što sadržajno.
Upravo zbog establišmenta je, da se vratim, i uslijedila onakva reakcija na Đuru. Sva kamarila državotvornih analitičara, političara, crkvenih dostojanstvenika, komentatora, svi su se učoporili u zahtjevu da se prekine prosvjedni kaos i svi su se, gle vraga, pozivali na to da se u ovoj zemlji moraju poštivati zakoni. To su bili oni isti glasovi koji šute već osam mjeseci kod nezakonitog prosvjedovanja u Savskoj kojim je od jedne od središnjih zagrebačkih ulica napravljena nacional-nudistička plaža. Nije to bio strah zbog prolijevanja krvi i razbijenih glava. Bilo je toga i prije, bit će toga i još, ali kada je zajamčeno da služe namijenjenom im cilju. Ovdje je baš cilj došao u pitanje, bez obzira na to tko manipulira i navodi događaje i stoga je i jedino logična bila Karamarkova izjava, u cijelosti na principijelnom obrascu osmomjesečnog prosvjeda i titoističke moralne poduke da se ne moramo zakona držati kao pijan plota. Hepening je trebalo opet privesti u ladice kontroliranog i predvidivog, kanalizirati u Savsku i to se i dogodilo da se ništa ne bi dogodilo.
Razgovor s Milanovićem bio je alibi za sve strane, a praćen je i uživo kako bi javnost mogla odahnuti i ostati uvjerena da je prestala opća opasnost od državnog udara. Velika stvar. Uopće ne razumijem što je to strašno kod državnih udara. Do sada smo ih prokuburili nekoliko. Pretvorba je bila državni udar, uvođenje PDV-a bio je državni udar, ulazak u EU bio je veleizdaja i državni udar, biranje predstavnice NATO-a za predsjednicu bio je državni udar, masovna otpuštanja radnika su državni udari, pljačka državnog proračuna bila je državni udar, instrumentalizacija hrvatstva za pokrivanje svega gore navedenog je državni udar. Svemu tome se klicalo, uz frenetično mahanje zastavama i s epileptično-euforičnim licima. A hrvatstvo je zbog svega toga danas toliko reakcionarno da je postalo glavnom smetnjom da ova država postane socijalno pravedna.
Krvožedna situacija u kojoj se svaki zahtjev ili samo pitanje o osnovnoj ljudskoj jednakosti proglašava nacionalnom izdajom moguća je zato što je monopol nad tumačenjem hrvatstva u rukama malograđanske, primitivne horde, isprepletene interesima i skrivanjem tragova pljačke. Isto je bilo i u zadnjih 200 godina, međutim za razliku od vremena kad je bilo dio političke podređenosti i mogao stoga imati i otužni romantični prizvuk, danas kada se glumi da je na vlasti, njegova reakcionarnost je nevjerojatno maligna budući da grubo blokira i najmanju naznaku socijalne osjetljivosti i dinamizacije društva. Hrvatstvo je postalo sredstvo represije, paradoks neslobode u državi koja je u njegovo ime nastala i nestala. Megafon nacionalne prolaznosti u rukama branitelja ima više stvarnosti u sebi nego puke simbolike jer Glogoški je državu razguzio u epicentru svega što malograđansko hrvatstvo smatra državom – na trgu na kojem se nalaze Vlada, Sabor, crkva, na mjestu gdje se krunilo i razapinjalo, prostoru hrvatskog političkog panteona, posvećenog mjesta za procesije kojima se boga demokracije i istine u ime lažnog nacionalnog interesa cinično nabijalo na onu stvar.
Hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu i hrvatski pendrek na hrvatskoj glavi. Izbacite uljeza i odgonetnite zašto će se, koliko god to okrutno bilo za reći, sudbine ljudi ovdje ipak rješavati na ulici. Za to neće biti krivi oni koji će na ulice izaći, nego oni koji će ih prisiliti da izađu. Bez izbora, bez izlaza, bez oslonca i bez obzira na nacionalno bremzanje. Glad ne može biti ni romantična ni lijepa čak ni ako je hrvatska glad u hrvatskom želucu.
>> Milanović: Nadam se da vjerujete da ćemo vam pomoći – evo ruka!
>> Da je HDZ-ov softver stajao iza bunta, branitelji bi odavno uspjeli
Molim sve one koji su razumjeli riječi i poruku gospodina Gerovca da mi se jave!