Hoće li korona pročistiti katoličko-pravoslavne odnose?

Kršćanin se nikada ne raduje tuđoj nevolji. Čak ni neprijateljevoj. Osobito se ne raduje nevolji koja je zadesila bratsku ili sestrinsku kršćansku crkvu, kao što je to sada slučaj sa zarazom koronavirusom koja hara u vrhu Srpske pravoslavne crkve, čime se naslađuju svjetovni mediji. No iz cijele se situacije koja je zadesila SPC mnogo toga može naučiti. Najzornije to oslikava prošlotjedno preminuće i sprovod patrijarha SPC-a Irineja koji se zarazio virusom na sprovodu episkopa Amfilohija na Cetinju krajem listopada. Zbog običaja ljubljena pokojnika lijes je bio otvoren i svakome je bilo jasno da će doći do eksplozije zaraze koronom, od koje je preminuo i sam Amfilohije.

Srbijanski mediji ne libe se pisati kako korona “čisti” vrh Srpske pravoslavne crkve. Od korone je, nakon patrijarha Irineja, preminuo i razvlašteni episkop Artemije, a prije svih njih, još za prvoga vala umro je valjevski episkop Milutin. U isto vrijeme dok je u bolnici ležao patrijarh Irinej, obolio je i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, a episkop kruševački David koji je služio liturgiju za patrijarha Irineja, prijavio se nedugo u bolnicu sa simptomima korone. No zaraza je zahvatila i šire, pa je objavljeno kako je obolio i poglavar Grčke pravoslavne crkve Jeronim II. te poglavar Albanske pravoslavne crkve Atanasije. Obojica su na intenzivnoj njezi u bolnici u Grčkoj. A od korone je preminuo i mitropolit kazahstanski i tatarstanski Feofan kao i velikodostojnik Grčke pravoslavne crkve mitropolit Joanis.

Njihove su smrti u pravoslavnom svijetu pokrenule raspravu o pričešćivanju zajedničkom žličicom, jer pravoslavni vjernici primaju pričest pod obje prilike kruha i vina zajedničkom žlicom, što je još na početku pandemije alarmiralo epidemiologe. No pravoslavni su teolozi i crkvene vlasti odmahivali rukom, navodeći kako nema razloga za prekid dvije tisuće godina stare prakse te da to nije suprotstavljanje civilnim zakonima. Čak i sam patrijarh Irinej za beogradsku je Politiku izjavio da “kao poglavar mjesne Crkve drži da bi ikakvo uvođenje novine u stoljetnu praksu pričešćivanja bilo pogrešno”.

Na stranu sad rasprave da je Bog čovjeku darovao i razum i poslušnost i poniznost kojima se ima služiti u svome životu te da oni nisu u suprotnosti s duhovnošću. Štoviše! U središte pozornosti dolaze promjene koje će uslijediti nakon korone, osobito u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Mahom su svi suglasni da je odlaskom Irineja i Amfilohija otupjela radikalna oštrica u SPC-u te da je njihovim preminućem na samrti i “velikosrpska teologija”. Od moćnih episkopa sada je usamljen vladika bački Irinej, koji je i na samoga patrijarha Irineja imao veliki utjecaj, pa mnogi njega vide kao budućeg patrijarha. No pojavljuju se i nova imena, među kojima prednjače episkopi i mitropoliti mlađe životne dobi i otvorenijih pogleda.

Promjene u vrhu Srpske pravoslavne crkve osobito su važne za Katoličku crkvu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Čak i više za Crkvu u Hrvatskoj nego u BiH, jer Vatikan od hrvatskih biskupa, klera i vjernika očekuje da budu promotori konkretnog i životnog ekumenizma s pravoslavljem. Svima je vidljivo da to inzistiranje Vatikana ide tako daleko da je Rim spreman “trgovati” kanonizacijom jednoga svoga sveca kako bi ugodio SPC-u, zanemarujući ne samo osjećaje svoje lokalne Crkve, nego i činjenice i argumente koji su proizašli upravo iz vatikanskog angažmana u mješovitoj katoličko-pravoslavnoj komisiji o Stepincu.

Treba biti iskren i reći da je za poboljšanje katoličko-pravoslavnih odnosa nužna promjena stava Srpske pravoslavne crkve i njezina vodstva. Odustajanjem od mitova, koji su zajednička crkveno-politička tvorevina, Srpska pravoslavna crkva prokrčit će put dobrim odnosima dvaju crkava i dvaju naroda. Da to nije floskula, pokazuje primjer dobrih odnosa u Hrvatskoj, koji se između Katoličke crkve i SPC-a grade na crkvenim i evanđeoskim, a ne političkim postulatima. Pa u tome svjetlu treba gledati i najnovija zbivanja u vrhu Srpske pravoslavne crkve. S pijetetom i poštovanjem prema preminulima te nadom i optimizmom prema onima koji dolaze.