Dok ovo čitate, u sabornici se već vodi bitka o sudbini ministra Pave Barišića, a time možda i o budućnosti vladajuće koalicije HDZ-a i Mosta, koja je ponovno na teškoj kušnji. Oporba, naravno, obavlja svoj posao, pokušava naškoditi vladajućima bez obzira na to jesu li joj argumenti održivi ili ne. No, trenutačno nas više zanima hoće li mostovci još jednom stati uz oporbu i zajedno s njima podići ruku za smjenjivanje ministra kojeg mnogi bez zadrške optužuju da je plagijator. U ovom trenutku malo tko bi stavio ruku u vatru na bilo koji ishod. Protiv crnog scenarija govori argument da su mostovci ipak politički zreliji, ali i da Barišić nije Karamarko te im, za razliku od njega, sam po sebi nije nikakva izravna prijetnja. Tada je bilo tko će koga prije. No, hoće li mostovci zbog rejtinga ugroziti vlastitu Vladu? Objektivno, malo je vjerojatno da bi Vlada ponovno tek tako pala kad bi se oni odlučili još jednom pomoći oporbi. No, teško stečeni minimum povjerenja bio bi nepovratno izgubljen, a šanse da Plenkovićeva Vlada izgura cijeli mandat opasno bi se približile onima koje je Orešković imao nakon što se javno odlučio istupiti protiv Karamarka.
Što, dakle, gube rušenjem Barišića posve je jasno, dok je politički probitak posve neizvjestan. No, ako se odlučimo povjerovati da se oni u ovom trenu vode isključivo etičkim i moralnim dilemama, ostaje pitanje: zaslužuje li doista Barišić ostanak na mjestu ministra znanosti – ili ga treba što prije politički likvidirati? Ima ih u Mostu i HDZ-u koji misle da uopće više nije bitno je li on plagijator, te da treba prije svega sanirati nastalu štetu. Drugim riječima, parola im je opet da “stranka ne smije biti žrtva jednog čovjeka”, pa čak i ako je posve jasno da se preko Barišića zapravo udara na Plenkovića. No, ako se već vodimo pitanjima etike i morala, onda bismo ipak trebali postaviti pitanje jesu li optužbe održive i smije li ga čovjek mirne savjesti politički uništiti? I hoće li to biti u interesu hrvatskih građana ili političkih krugova koji se skrivaju u sjeni tih interesa?
Dakle, je li Pavo Barišić doista plagijator? Čak ni u odluci saborskog Odbora za etiku to ne piše. Naime, u članku objavljenom 2008. prekršio je etičke uzuse jer u njemu nisu navedeni svi izvori citata kojima se koristio. No, to samo znači da je Odbor utvrdio ono što je i sam Barišić javno priznao.
No, je li to doista bilo slučajno i je li to kapitalna pogreška? Sporni članak ne donosi neku novu znanstvenu ideju niti se time hvali, nudi tek pregled znanstvene literature na određenu temu. No, netko je uočio da među mnoštvom ima i citata koji nisu kao takvi navedeni, te zaključio da ih Barišić na taj način prisvaja. I na temelju toga počinje hajka, u kojoj se nitko ne osvrće na činjenicu da je mnogo prije njih – sam Barišić uočio i ispravio tu pogrešku. Nakon što su već svi odavna rekli svoje, javlja se i znanstvenik Ivica Đikić kao “deus ex machina”, koji u pismu premijeru dramatično “otkriva slučaj”. Šokantno je kako nakon toga mediji dopuštaju Đikiću da im ponovno “otkrije” sve ono što su sami već nebrojeno puta prežvakali, a etička povjerenstva već donijela svoj sud. Đikić pri tome ignorira činjenice koje mogu sugerirati da Barišićeva namjera nije bila prisvajanje tuđeg rada. Naime, prijava za plagijat podnesena je početkom 2011., a da prijavitelji nisu znali – ili nisu htjeli znati – da je taj članak već doživio i drugo izdanje, u kojem je Barišić sam ispravio svoj propust, te ga na objavu predao gotovo dvije godine prije njihove prijave. Dakle, kakav je to plagijator?
Da, posve je moguće da prijavitelji toga tada nisu bili svjesni, no posve je nemoguće da to nisu znali krajem 2016., kad su nastavili inzistirati da o tome odlučuje i saborski odbor za etiku, iako su prijavu prije toga već odbacila dva sveučilišna etička odbora! Iz orbite je vidljivo da iza svega stoje poremećeni odnosi sukobljenih znanstvenih krugova, te da navodna borba za etiku očito ne isključuje ni etički vrlo dvojbene motive. No, kad se još malo razgrnu činjenice, lako je uvidjeti da je stvarnost još mnogo gora, te da su znanstveni krugovi vrlo oštro podijeljeni i po političkoj i ideološkoj liniji. Pitanje ostaje samo – koliko svjesno je ta bitka zlorabljena u dnevnopolitičke svrhe i ciljeve? Kad se na papir stave imena koja javno razmjenjuju žuč i rigaju vatru, uz oštro iscrtane znanstvene klanove naziru se već i vrlo jasni obrisi stranačkih krugova kojima su ti klanovi premreženi. Daleko od etike, suprotno od morala.
Koliko je sam Đikić toga svjestan možemo samo nagađati, no očito je da je u najmanju ruku prijateljski povezan s krugovima koji kontinuirano jurišaju na ministre iz njima suprotstavljene političke i interesne opcije, ne dirajući one sebi bliske. A u ovoj aferi, prepoznaje se potpis krugova povezanih s dvije stranke: SDP i Pametno, redom imena koja su se pojavljivala i u kampanjama protiv prethodnih ministara znanosti u izboru HDZ-a, a davala podršku ministrima po mjeri SDP-a. Sam Đikić predstavlja se kao stranački neopredijeljen, no vidljivo je da je prijateljski povezan s onima koji javno i tajno vode ove kampanje. Onima koji su rušili ministra Primorca u svijetu ga ocrnjujući da je rasist, Šustara da je kreacionist, a Barišića da je plagijator, u pravilu nije nimalo smetao SDP-ov ministar Jovanović koji je zaslužan za nevjerojatnu i do tada nezabilježenu količinu nereda u znanosti, kojemu su sudovi kao na traci rušili loše napisane zakone, a na koncu ga je i njegov stranački šef zbog serijskog proizvođenja skandala morao smijeniti. Taj isti Jovanović predstavljao je Đikića kao svojeg neformalnog savjetnika. Među onima koji bi rušili Barišića niz je onih koji za aktualne položaje mogu zahvaliti upravo Jovanoviću.
Uz SDP tu su sad i pripadnici stranke Pametno, pametno umreženi s Jovanovićem i njegovim bliskim suradnicima, počevši od Saše Zelenike, danas čelnika ogranka stranke Pametno u Rijeci. U najoštrijem sukobu interesa našao se tako sam donedavni predsjednik saborskog Odbora za etiku Vlatko Silobrčić, član predsjedništva Pametnog. Nakon što je Barišić postao ministar, iako je prije toga više sveučilišnih odbora za etiku odbacilo prijavu za plagijat, on inzistira na tome da krnji saborski odbor donese i vlastitu odluku, de facto presudu, ne suzdržavajući se da prije toga u medijima iznese i vlastiti stav o svemu tome, kršeći pri tome niz etičkih načela.
Slično kao i Odbor za sprečavanje sukoba interesa, saborski Odbor za etiku pod utjecajem Silobrčića zapravo se pretvarao u paralelno sudište koje bi htjelo ne samo suditi nego i reinterpretirati i de facto stvarati nove zakonske okvire kroz koje bi dobivali moć koja im ne bi smjela pripadati. A kad se pojedini slučajevi vode pred napaljenim medijima i narajcanom javnošću, tada članovi takvih odbora rijetko kad imaju hrabrosti donijeti odluku koja bi bila u suprotnosti s očekivanjima javne lomače. Ništa čudno, jer čak ni hrvatski suci u prvostupanjskim presudama rijetko imaju hrabrosti donijeti presude koje bi bile u suprotnosti s medijskim hajkama te u pravilu pristaju sudjelovati u masovnom linču, ostavljajući višim sudovima da rješavaju njihov nered.
>> Više od 200 osječkih nastavnika i studenata poduprlo ministra Barišića
>> Ured predsjednice demantira Bernardića: 'Predsjednica ne traži smjenu ministra Barišića'
Dodajem: Ovdje nije spomenuto da je isti taj Vlatko Silobrčić, sada "silno etički uzrujan" bio onaj koji je najodgovorniji i najviše kriv za uništavanje Imunološkog zavoda. On je taj koji je novac za njegovu obnovu držao oročen i skupljao kamate te isplaćivao sulude svote kojekakvim sumnjivim dizajnerskim firmama koje je angažirao za smiješne kozmetičke promjene na imidžu Imunološkog - dok je taj zavod istovremeno propadao i gubio licence za cijepiva. I danas takav čovjek drži nekome etičke bukvice...! Da ima novinara u ovoj državi, bogme bi pokazali kakav je to jad od ljudi koji se sada javlja oko ove smiješne priče oko zaboravljenog navoda u fusnoti.