IVAN HRSTIĆ

Hoće li se sad Petrov i Bulj ispričati Karamarku?

Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Tomislav Karamarko i Božo Petrov
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
tomislav karamarko
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
15.02.2015., Zagreb - Dolazak uzvanika na svecanu inauguraciju Kolinde Grabar-Kitarovic. Tomislav Karamarko, Ana Saric. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL
29.12.2016.
u 09:39
I Plenković sad zna da ima još manje prostora za greške, jer, u stranci još nije stigao primiriti sve otpore, a Karamarko je ovim već dobio kartu drugog razreda za povratak iz svijeta političkih mrtvaca
Pogledaj originalni članak

Malo tko je za ovaj Božić dobio tako dobar poklon kao Tomislav Karamarko. Prije samo pet i pol mjeseci pod udruženom paljbom Mosta i SDP-a uvaljan je u katran i perje, prisiljen odstupiti uz stigmu nacionalnog izdajnika.

Kao krunski dokaz krivnje uzeto mu je što se založio da obje strane odustanu od arbitražnih postupaka oko Ine! Sad uz gorak okus u ustima stiže zadovoljština, jer krah arbitraže pokazuje da je on jedini bio u pravu, a da su Petrov, Bulj i društvo ipak samo skupina amatera koja još mora mnogo učiti.

Je li nam Vrdoljak lagao? Jesu li nam Mostovci, kao i HNS-ovci prije njih, prodavali bajke kad su tvrdili da Hrvatska odlično stoji u arbitraži te da je to nacionalni interes? Ili su svjesno i sami izigrali, zapravo izdali, taj isti nacionalni interes? I tko će to sada platiti?

Nema odgovora! Voda ispod Mosta! Naravno, odgovor na pitanje iz naslova u domeni je SF-a: nema šanse da se Petrov ispriča Karamarku, jer nije on njega ni rušio zbog Ine – već zato da Karamarko prije toga ne sruši njega. S te strane, dakle, potpuno legitimno.

No, sad vidimo da cijena tog potkusurivanja nije bila samo Oreškovićeva vlada, već i Ina. I gle čuda, baš toj hrpi nevježa u novoj vladi u leno je ostavljena energetika, i to ovaj put duboko pod repom zaštite okoliša.

Sad će se oni ponovno, kao da se ništa nije ni dogodilo, nalaktiti kao zaštitnici nacionalnih interesa te zatražiti od raje da se i još jednom žrtvuje u ime budućnosti svoje djece.

Jedan sam od rijetkih koji je od prvog dana glasno upozoravao koliko je duboko pogrešan potez bio pokretanje arbitraže u doba kad je Vlada presudom Sanaderu dobila savršenu polugu za zaustavljanje nezakonitog upravljanje Inom.

A nije napravila baš ništa, osim što je mađarskom suvlasniku time dala još koju godinicu potpuno samostalnog upravljanja hrvatskom nacionalnom naftnom kompanijom. Tijekom kojih su neke osnovne djelatnosti Ine dovedene na sam rub opstanka.

Možda sam i jedini koji je javno riskirao te načelno branio i Karamarka nakon što su ga već svi cipelarili. Ne zbog njega osobno, već zato što je bilo savršeno jasno da je sukob interesa samo krinka za nastavak medijske hajke i političkog obračuna.

Katastrofalno je zbog čega su neki riskirali pad vlade. 
Jer, kad bi i sami vjerovali da je istina sve ono što su imputirali Karamarku, valjda bi pokrenuli barem neko saborsko povjerenstvo koje bi istražilo tu njegovu nacionalnu izdaju. Valjda bi to trebalo biti i pitanje svekolike nacionalne sigurnosti! Naravno, potrudili su se sve to što prije zaboraviti.

A sad je i krah arbitraže ekspresno pometen pod tepih – objavom političke odluke o preuzimanju Ine. I Plenković sad zna da ima još manje prostora za greške, jer, u stranci još nije stigao primiriti sve otpore, a Karamarko je sad već dobio kartu drugog razreda za povratak iz svijeta političkih mrtvaca.

No, nastranu on, bitna je Ina. Sve ovo ne znači da otkup mađarskog udjela mora biti pogrešan potez, što god govorili dežurni kritičari, pa i relevantni ekonomisti koji preusko gledaju energetski sektor isključivo s pozicija trenutačnog stanja na tržištu, niječući i samo postojanje nečeg što bismo nazvali “nacionalni energetski interes”.

Plenkovićeva odluka je dobra, no, sve, naravno, ovisi o cijeni, koja je u ovom trenu još nepoznanica. Silni deseci milijardi s kojima se manipulira kao s troškom preuzimanja Ine ne moraju nužno imati veze sa stvarnošću.

Jer, Hrvatska bi otkupila dionice koje i dalje imaju svoju vrijednost i mogu se – i zapravo moraju – ponovno relativno brzo staviti na burzu, a zatim vratiti i više od uloženog. Mogu se prodati baš po mađarskom receptu: MOL je tvrtka u vlasništvu mnoštva mađarskih i stranih dioničara, no, nijedan nema ključnu prevagu, a strateške odluke donose se u Budimpešti, a ne nekom stranom centru moći.

Jednako tako se na burzu javnom ponudom mogu staviti i dionice energetskog holdinga, ako se vlada odluči uvezati Inu s HEP-om i drugim igračima u državnom (su)vlasništvu. To je zapravo ključno pitanje: ne kako obaviti preuzimanje, nego – što učiniti s Inom nakon toga?

Još ne znamo koji je plan za Dan poslije. To sve znači da stvarni trošak transakcije nije iznos ukupne vrijednosti te transakcije. Stvarni trošak je tek cijena angažiranog kapitala plus visina premije na tržišnu cijenu - ako te premije bude.

Naime, nije isključeno da će se Mađari u izlaznoj strategiji iz Hrvatske zadovoljiti i samom premijom na iznos kojim su platili te dionice, te da neće zahtijevati i izdašnu premiju na aktualnu cijenu na burzi, koja nema veze s fundamentima. A otkupiti sve MOL-ove dionice po tako prenapuhanoj cijeni bila bi stvarno – ludost koju si Hrvatska ne može priuštiti.

>> 'Ne žalimo što nismo slušali Karamarka. Ako mogu drugi, zašto ne bismo mi upravljali Inom'

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 6

Avatar zagorac2
zagorac2
11:11 29.12.2016.

da ste vi drugovi novinari stvarno pravi novinari sad bi svakodnevno pisali i napadali i trazili ostavku Petrova prvenstveno ali i njgovih pomagaca i nebi odustali dok ti delitanti ne odu kosto ste lazno napadali Karamarka bio bi sad red da istinito a ne lazno napadate MOST i druga Petrova, ali ne mislim da u vama ima imalo postenja i ljdskog PONOSA !

MA
MarioG
14:35 29.12.2016.

Ako se drzava zeli baviti naftnim biznisom neka osnuje novu firmu. INA je ionako postala trgovacko drustvo za prodaju naftnih derivata a tu drzava nema sta traziti.