Hoće li SPC prihvatiti nalaze mješovite komisije o Stepincu?

Najava beogradske “Politike” uoči posljednjeg susreta mješovite katoličko-pravoslavne komisije o kardinalu Alojziju Stepincu, da bi SPC mogao tražiti produžetak rada komisije, otvorila je novu dimenziju cijele priče. Zapravo, staru. Jer su na površinu, ako je to istina (a zacijelo jest, jer srbijanski mediji cijelo vrijeme odrađuju dobar dio pripreme terena za rad srbijanske strane), isplivale stare i nepremostive prepreke u srpsko-hrvatskim i pravoslavno-katoličkim odnosima, kojima je Stepinac treba poslužiti samo kao sredstvo u optuživanju i obračunavanju. “Politika” tako piše da je SPC na susretu u Požegi tražio dokumente iz Vatikanskog arhiva, ali da ih nije dobio.

Također, kaže se kako nije točno da srbijanski povjesničari nisu podastrli nove dokumente koji osporavaju Stepinčevu svetost. S druge strane, u javnost je procurilo upravo suprotno, tj. da predsjednik komisije, kojega je odredio papa Franjo, o Bernardo Ardura cijelo vrijeme inzistira na autentičnoj povijesnoj građi, koje, prema njegovu mišljenju, nikako nema, već je sve dio nekadašnjeg komunističkog konstrukta.
Također, na početku rada komisije rečeno je kako se rok od godine dana određuje upravo stoga da se njezin rad ne razvuče u nedogled. I to ne samo vremenski, nego i tematski.

Pa su na prvoj sjednici utvrđena pravila igre. Ona se sada pokušavaju prekrojiti. Zašto? Zacijelo stoga što je posve izvjesno kako u Stepinčevoj ulozi prije, tijekom i poslije drugog svjetskog rata nije pronađeno ništa što bi moglo zaustaviti proces njegove kanonizacije. Na svjetlo dana, naprosto, nisu isplivale nikakve nove činjenice koje bi to mogle spriječiti, pa srbijanska strana unaprijed priprema teren kako bi se ogradila od takvih rezultata, jer joj tobože nisu bili omogućeni uvidi u sve arhive i ostavljeno dovoljno vremena. 


To je, na neki način i razumljivo, tj. bilo je jasno od početka i slanja pisama patrijarha Irineja papi Franji i osnivanja komisije. Beogradu, naime, nije stalo do prihvaćanja povijesne istine o Stepincu, nego isključivo oko nametanja svoje slike.

Zagreb otpočetka zna da je to tako i zato je s gorčinom Crkva u Hrvatskoj prihvatila papinu odluku da se zaustavi kanonizacija. No, papa je bio daleko mudriji. S jedne strane, nije dao da mu prevlada slična gorčina, a s druge niti da ga impresionira upornost Beograda da ocrni Stepinca. Ponudio je formu dijaloga, zadao rokove i ciljeve, koji će nakon ove srijede biti objavljeni. A koji su, kao što se moglo doznati, ipak dali neke plodove tijekom svih susreta katoličkih biskupa i pravoslavnih episkopa te hrvatskih i srpskih povjesničara. A to npr. je dobra i bratska atmosfera susretanja. Ona može biti početak jedne nove forme odnosa između katolika i pravoslavaca na ovim prostorima. I to je optimistično. A u toj formi stare sadržaje, poput povijesnih, trebaju zamijeniti novi, npr. zajedničke evangelizacije i rada na duhovnom polju, što je u interesu i jedne i druge kršćanske Crkve.