Ljevica trlja oči, kopa nos i čačka uši u nevjerici, desnica se ludoj sreći od uha do uha osmjehuje: Vrhovni Zapovjednik ponovno samog sebe nadmašuje! A mislili smo do jučer da je takvo nešto nemoguće. Ako je suditi po odjecima na društvenim mrežama, ljevica je u agoniji, desnica u ekstazi. Virtualnim ulicama slijevaju se odredi ljevičarskih flagelanata, ritualno zamahujući bičevima prema vlastitim leđima, a u susret im se gega razdragani karneval desničarskih zvončara, barem onih koji u tom trenutku ne moraju biti na konspirativnom sastanku na kojem sastavljaju popise domaćih izdajnika. Na posljednjoj takvoj listi s omčom na vratu našao sam se na 94. mjestu, jedno ispod nadbiskupa Đure Hranića i jedno iznad kolege Aleksandra Stankovića. Tražilo se i imena članova naših obitelji.
Gdje sam, dakle, ja tute? U kojoj koloni? Volim misliti da nisam u petoj. Negdje na sredini, u ulozi onog iritantnog tipa koji ponavlja: Jesam li vam rekao? Dakle, čekam da me pregaze obje kolone, svaka iz svojeg smjera. Pa evo, da nabacim još malo drva za lomaču.
Doista, mogu li istupi Zorana Milanovića stvarno ikome biti iznenađenje? Realistični promatrači, bez obzira na eventualni ideološki predznak, a takvih je itekako bilo, sve to u njemu vidjeli su još dok je bio premijer (kalvinist, libertarijanac...), a bilo je sasvim predvidivo da će ustoličenjem za Predsjednika RH prije ili kasnije izgubiti i sve preostale inhibicije.
Dakle, posve je jasno, u slučaju Zorana Milanovića nema nikakve dramatične metamorfoze. Građanin ZK jedno jutro probudio se kao PRH, ali to je još uvijek onaj isti ZK, koji sebe vidi kao opakog uličnog štemera koji u zubima može nositi dvostruko težeg protivnika. Priliku upoznati ga imali su svi oni koji svijet ne gledaju kroz ružičaste naočale. A takvima je odmah bilo jasno da će novoizabrani predsjednik drsko uletjeti u suverenističko dvorište Hasanbegoviću, Zekanoviću, Penavi i Škori i iz njega ih isprašiti kad god mu to bude politički oportuno. Iznenađeni mogu biti samo oni koji su se sad probudili iz nekog zimskog sna. Sad su, odjednom, užasnuti jer je, eto, "Milanović užasniji od HDZ-a", zavjetujući se da mu više nikad neće dati glas. Baš.
– Neću nikad biti predsjednik, jer vam moram govoriti istinu, a predsjednik ne mora govoriti istinu, rekao je još 2014. No, danas se čini da je sebi uzeo za životnu misiju svakome s kime uđe u sukob reći sve ono što on misli o njemu, bila to istina ili ne.
To je jedan od razloga zašto je postao priručni heroj desnice. On može nekažnjeno sve što je njima zabranjeno. Ta, tko osim njega u ovoj državi može lijevom i desnom naizmjenično udarati po aktivistima građanskog društva, ne mareći za spolove ni rodne uloge, s političkom korektnošću okačenom o rep. Pupovac je Prljavi Hrvat, kaže naš Prljavi Harry. Tko drugi to smije reći, a da odmah ne bude javno odstrijeljen? Naravno, Prljavi Hrvat na prvi mah to zvuči bolje nego da mu je rekao da je Prljavi Srbin, no poruka će biti upravo tako shvaćena, kao šovinistička antisrpska generalizacija, a ne prozivka pojedinačnog etnobiznismena koji živi od proizvođenja mržnje prema Srbima.
Tko god se drzne javno oponirati, riskira pasti kao žrtva najmoćnijeg medijskog bullyja u Hrvata, onog koji na pucanj palca i srednjaka pred sobom u svako doba dana može na gotovs dobiti barem pet televizijskih kamera spremnih na rafal. Nemamo se što lagati, i ja sam među onima koji mu spremno stavljaju krušku pod njušku. Ćeramo se. Sreća u medijskoj nesreći ipak jest da u tome što Vrhovni Zapovjednik govori doista ima i mnogo istine. Inače vjerojatno ne bi tako moćno funkcioniralo. U te istine, Milanović, dakako, uglavljuje svoje male ili velike podvale. Već mjesecima tako pleše na žici, a u ovom trenutku već je debelo onkraj onoga što kerberi građanskog društva smatraju dopustivim, a kamoli politički korektnim.
Izjavama koje se mogu interpretirati kao relativizacija ratnih zločina Milanović doista preuzima rizik kojeg bi se klonio svaki drugi državnik koji puca na još jedan mandat. Nije svaki genocid isti, kaže Milanović! Doista, istinu govori, nije. Ima genocida i genocida. A ako ćemo ih doista mjeriti isključivo holokaustom, onda gotovo ništa drugo nije genocid. Ali je zato Zlo posve isto. Pa je onda pitanje bi li ijedan predsjednik države trebao sebi dopustiti luksuz ulaženja u takve rasprave koje će neminovno završiti optužbama za relativizaciju zločina i žrtava.
Inzkovo kukavičko nametanje zakona kojim je u zadnjim sekundama svojeg mandata u BiH imperijalistički nametnuo zakon kojim se zabranjuje nijekanje genocida u Srebrenici neće nikom donijeti nikakvog dobra. Svaki takav zakon koji uvodi verbalni delikt je besmislen i štetan, bilo to u Njemačkoj, Austriji ili BiH. Ako je netko – naprimjer Dodik – doista toliko glup da se usudi javno nijekati genocid u Srebrenici, onda taj dotični Dodik mora imati puno zakonsko pravo biti glup. Jedino što apsolutno mora biti zabranjeno i zatvorom kažnjivo jest opravdavanje genocida te izravno pozivanje na ponavljanje zločina. A oko političara koji tvrde da likvidacija cjelokupne muške populacije Srebrenice nema obilježja genocida treba stvoriti sanitarni kordon – takvi bez obzira na zakon jednostavno ne mogu biti partneri za razgovor u XXI stoljeću.
U ovom slučaju, dakle, nije važno samo je li ta filozofska relativizacija Srebrenice utemeljena ili ne, već je bitno čemu ta relativizacija služi, u čijoj je zapravo službi? Predsjednik RH nepotrebno se izlaže samo zato da bi Milorad Dodik mogao nekažnjeno lajati? Milanović je dao dobar savjet Dodiku i Čoviću, ali ga je prije svega trebao primijeniti na sebi: "Put u grabu je često popločan dobrim namjerama, neka sada to puste, jer opet će ih prokazati kao fašiste i naciste, a to nisu".
Optužbe protiv Milanovića u BiH sve redom su zlobne i trule konstrukcije, jer ništa od onog što mu se spočitava on nije stvarno rekao. No, za svaki od tih konstrukata on svojeručno izazivački je izlio kamen temeljac u betonu. Njegovi komentari ideje da Aleksandra Zec dobije ulicu u Zagrebu sigurno mu neće pomoći.
– Obitelj Zec dobila je odštetu, što još treba? To Milanovićevo pitanje odjekuje iznimno grubo čak i za njegove standarde. Naravno, on posve opravdano pita zašto se primjenjuju dvostruki standardi, zašto one koji traže odavanje pune počasti likvidiranim članovima obitelji Zec nije moguće vidjeti na stratištima na kojima su masovno pogubljivani Hrvati?
Dakako, Aleksandra Zec je također naša, hrvatska djevojčica, ništa manje nego 402 u javnosti bezimenih dječaka i djevojčica koji se vode kao žrtve agresije na Hrvatsku. Zapravo, čak ni pouzdano točan broj još uopće ne znamo. Samo u Slavonskom Brodu tijekom 1992. ubijeno ih je 27, no šira javnost neće čuti ni upamtiti nijedno od njihovih imena. I 12-godišnja Aleksandra bila bi samo jedna među tim zaboravljenim stotinama da nju nisu ubili "naši" umjesto "njihovi" te da im hrvatsko pravosuđe nije (ne)spretno omogućilo da se unatoč priznanju odšetaju na slobodu. To je nešto što se nikad ne smije zaboraviti. Ti ljudi na slobodi bili su stvarna opasnost za svakog građanina RH.
No, zato što su njihova ubojstva navodno pravosudno politički jasna i "čista", po imenima te 402 djece nikad se ništa neće zvati. Zašto i oni ne bi dobili svoje ulice? Sasvim je jasno na što je ciljao Milanović. Naime, s druge strane, institucionaliziranje lika Aleksandre Zec očito nije samo stvarni ili virtualni spomenik nevinoj djevojčici, već istovremeno još jedna ciglica u pokušaju gradnje vječnog antispomenika Tuđmanovom "režimu" te samo još jedna ilustracija trajnom narativu "Weimarske Hrvatske", pokušaj stvaranja domaćeg pandana Anni Frank te nametanja kolektivne krivnje Hrvatima. To sve svakako ne bi smio biti izgovor da se ovaj gnjusni zločin pomete pod tepih i zaboravi – tek podsjetnik da itekako postoje i oni koji bi to trajno zloupotrijebili.
VIDEO Davor Bernardić: Zoran Milanović bi trebao biti faktor stabilnosti, a ne konflikta
Dobar komentar koji upravo smeta onima koji se iz petnih žila trude instrumentalizirati tragediju te obitelji. Zato sada kamenje po Milanoviću jer je točno naveo da se radi o ogavnom zločinu iz čistog koristoljublja. Sve ostalo je bolesna fiksacija dijelom bezidejnih domaćih politikanata koji u 2021. muzu teme iz devedesetih, a dijelom naših istočnih susjeda koji nikako da provare svoju sramotnu ulogu u 90tima. Njima je obitelj Zec posve nebitna, bitni su neki drugi, prljavi interesi.