Hoće li svećenik krstiti djecu gay parova katolika?

Hoće li Katolička crkva ublažiti ili promijeniti odnos prema kontracepciji, medicinski potpomognutoj oplodnji, rastavljenima koji žive s novim partnerima, homoseksualnim odnosima i prestati ih smatrati grijehom? Je li došlo vrijeme da Crkva dopusti da žene đakoni drže propovijedi na misi, krste, pričešćuju djecu i vjenčaju parove, ako već zajedno s papom Franjom čvrsto drži zatvorena vrata mogućnosti da postanu svećenice? Kako će se Crkva odnositi prema djeci gay parova koji žele krstiti djecu? Sve su to pitanja za Crkvu 21. stoljeća, koja se moraju postaviti.

Crkva, naravno, nije institucija koja ide u korak s vremenom, ali je zasigurno svjesna da danas većina vjernika odstupa od njezina nauka u mnogim pitanjima jer ga smatraju zastarjelim, nečim što nije bit njihove vjere. Danas je teško očekivati da će većina vjernika dijeliti s Crkvom stavove o seksualnosti, o nerazrješivu braku od vjenčanja do smrti, kakav god bio, o potpomognutoj oplodnji. Iako ne odstupa od svog nauka, Crkva u praksi tolerira da ga mnogi vjernici krše, ne moralizirajući više toliko kao nekad o mladima koji su “bludno zgriješili”, o trudnim mladenkama i bez puno propitivanja krsti djecu crkveno nevjenčanih parova ili onih koji žive u izvanbračnoj zajednici, uzdajući se, doduše, u to da će ih kumovi odgajati u vjeri. Iako je slučaj 11-godišnjeg dječaka Adama s Downovim sindromom kojem je svećenik iz Gradišta prvo odbio podijeliti sakrament prve pričesti na oltaru zajedno s ostalom djecom s pravom izazvao osudu javnosti, iza tog nedopustivog čina ne stoji Crkva, za koju sva djeca moraju biti jednaka i koja je svjesna da se ne može (o)pravdati razdvajanje na oltaru zdrave od djece s posebnim potrebama.

Sociolog religije i bivši veleposlanik u Vatikanu prof. dr. Ivica Maštruko smatra da se Crkva, iako polako, ipak prilagođava promjenama u društvu. Ako već ne u sljedećem desetljeću, Maštruko očekuje u sljedećim desetljećima sazivanje novog koncila jer je od Drugog vatikanskog koncila prošlo više od 50 godina. A s koncilom bi mogle doći i promjene u Crkvi.

– Crkva se stalno reformira, doduše to radi sporo i s oprezom, ali može se i treba očekivati novi vatikanski koncil na kojem će se potvrditi promjene koje su već započete. Najvjerojatnije će te promjene biti blaže naravi, vezane za pitanja rastave braka, seksualnog života prije braka, upotrebu kontracepcije, koje se već danas naslućuju i koje će biti u skladu s osuvremenjenjem Crkve – smatra Maštruko. Dodaje da će do promjene stava Crkve u pitanju kontracepcije svakako doći jer se tu ne radi o stavovima koji su čvrsto utemeljeni, nego se mijenjaju sukladno osuvremenjivanju Crkve.

Spore promjene

Usporedbe radi, Protestantska crkva još je prije 66 godina prihvatila kontracepciju. Protestantske crkve još su na sinodama 1951. i 1958. dopustile korištenje kontracepcije, držeći da „dobro planiranje obitelji također i s kontracepcijom za evangelike pridonosi dobrome bračnom životu“

Paradoks je danas da protestantske zemlje u kojima se na kontracepciju odavno ne gleda kao na grijeh imaju više djece nego katoličke. Doduše papa Benedikt XVI. malo je omekšao stav Crkve prema kontracepciji, ali samo kad je riječ o smanjivanju rizika od zaraze HIV-om.

Iako se često događa da stavovi vjernika ne korespondiraju s naukom Crkve, mijene su u Crkvi usporedive s puzanjem ledenjaka, govori Frane Staničić, docent na zagrebačkom Pravnom fakultetu, koji, predaje i kolegij Religija, pravo i društvo.

– Promjene su u Crkvi, spore i polagane i do njih se dolazi desetljećima, ako ne i stotinama godina. Teško da će u sljedećem desetljeću Crkva promijeniti stav o potpomognutoj oplodnji, iako joj se aktivno ne protivi. Za Crkvu je sporno zamrzavanje i ostavljanje embrija, jer svaki embrij smatra živim bićem – ističe Staničić, koji, ne očekuje ni skore promjene u stavovima Crkve o kontracepciji i zajedničkom životu prije braka. Kao vjernik se osobno ne slaže sa stavom Crkve o zabrani kontracepcije, zajedničkog života prije braka i podupire potpomognutu oplodnju kao pomoć parovima koji ne mogu imati djecu.

Siguran je da Crkva ne bi uskratila sakramente djetetu začetom potpomognutom oplodnjom jer ne razlikuje djecu po tome kako su nastala i tko su im roditelji.

Iako Crkva ne odobrava potpomognutu oplodnju, brani kontracepciju i predbračne seksualne odnose, Anton Šuljić, svećenik, pisac i publicist iz Kršćanske sadašnjosti govori da u pastoralnoj praksi postoji tolerancija o tim pitanjima, a pitanje nauka zapravo je usmjereno optimalnom i savršenom.

– Potpomognuta oplodnja je za Crkvu sporna zbog zamrzavanja embrija, kojeg se smatra već začetim čovjekom i Crkva će zadržati aksiom “od začeća do prirodne smrti” te će štititi život jer to spada u njezino poslanje. Mi djecu začetu potpomognutom oplodnjom krstimo i prihvaćamo kao zdravu i prirodne članove vjerničke zajednice, a zbog prirodne i po sebi pozitivne želje za potomstvom, delikatno je ulaziti u zadnje namjere roditelja koji se odlučuju na potpomognutu oplodnju. Općenito bih rekao da treba težiti dimenziji pozitivnog, razumjeti i shvatiti te nakane, a nauk Crkve se zbog naravi Objave neće mijenjati. Druga je stvar što Crkva prihvaća nesavršenu ljudsku stvarnost i Božjemu milosrđu prepušta ono što možda može biti loše. Ne možemo reći da je neki čin dobar, ako nije, no Božje je milosrđe veće – tumači Šuljić.

Na opasku da svećenici danas, za razliku od nekad, lakše prelaze preko predbračnih spolnih odnosa i kontracepcije Šuljić uzvraća: “Da, u tom pogledu je puno manje moraliziranja.”

Iako je papa Franjo napravio pomak u odnosu prema homoseksualcima, kazavši da homoseksualna orijentacija nije grijeh i da se homoseksualce ne smije marginalizirati i diskriminirati, i papa i Crkva i dalje smatraju homoseksualne odnose grijehom.

Na pitanje hoće li Crkva u 21. stoljeću promijeniti takav stav, Maštruko procjenjuje:

– U sljedećim desetljećima može se očekivati da Crkva odstupi od kvalifikacije da su homoseksualni odnosi grijeh i da ih smatra porokom. No, i dalje ih s crkvenog stajališta neće odobravati, ali će biti svrstani u kategoriju poroka, a ne više grijeha – govori Maštruko.

Sociolog religije, prof. dr. Ivan Markešić, slaže se da bi njegov dobri profesor Maštruko, tu mogao biti u pravu.

– Homoseksualnost nije “izum” modernog doba. Zasigurno i Maštruko, kao i ja, smatra da homoseksualnost nije ni grijeh, ni porok, ni bolest ni pošast nastala “istočnim grijehom” i da se danas, kako se to navodi u Hrvatskoj enciklopediji, „homoseksualnost ne smatra perverzijom, već varijetetom spolnoga ponašanja“. Ona je prirodno urođena spolna privlačnost osoba istoga spola, pa ne čudi da, prema Enciklopediji, „u populaciji ima oko 4% homoseksualaca, 40% osoba je tijekom života imalo neko homoseksualno iskustvo“, a „homoseksualnost može biti prolazna i prigodna kod djece i adolescenata ili pri dužem boravku u institucijama bez heteroseksualnih objekata“, kao što su đački i studentski domovi, redovničke zajednice, zatvori, vojne organizacije – kaže Markešić.

Da Crkva u bliskoj budućnosti neće odstupiti od stava o homoseksualnim odnosima i smatrati ih porokom, a ne više grijehom, Šuljić ne vjeruje i objašnjava zašto:

– To što je papa Franjo rekao za homoseksualce “tko sam ja da im sudim”, izjava je u domeni toga kako se treba odnositi prema konkretnome čovjeku, a ne govori o promjeni stava Crkve o toj materiji. Mislim da će tu Crkva ostati kod Pavlova nauka jer se ne može odreći svojih temelja, odnosno onoga što spada u red Objave. U suprotnom bi Crkva bitno morala revidirati svoj nauk o seksualnome moralu, što nije vjerojatno – govori Šuljić.

No, kako će se odnositi prema djeci gay parova koji su vjernici i žele krstiti dijete? Iako kod nas posvajanje djece za gay parove nije moguće, niti je zakonom dozvoljeno surogat-majčinstvo, gay par može dobiti u inozemstvu dijete uz pomoć doniranih spolnih stanica, zamjenske majke i vratiti se s u Hrvatsku s djetetom.

- Odnos prema djeci gay parova vrlo je kompleksno pitanje jer se ulazi u područje manipulacije načinom na koji takvi parovi dobivaju djecu. Za Crkvu nije prihvatljivo iskorištavanje surogat-majki da bi netko dobio dijete. No, mi prihvaćamo i takvu djecu, bez obzira na to tko su im roditelji i na koji način su nastala i pomažemo da se odgoje na pravi način i u vjeri – govori Šuljić.

U njegovim riječima leži i odgovor da Crkva ne bi odbila krstiti dijete homoseksualnog para.

U mjeri u kojoj djeca gay parova budu prihvaćena u civilnim strukturama društva Maštruko smatra da će se tome prilagođavati i Crkva, iako sporo i sa zakašnjenjem jer neće ići u lomove i ispred promjena u civilnom društvu.

Markešić podsjeća da djeca ni u čemu nisu niti mogu niti trebaju biti kriva za ponašanje i seksualnu orijentaciju svojih roditelja. Drži da uvijek postoji nada da će biti papa poput pape Franje i da će u Crkvi polagano početi shvaćati da je i homoseksualnost nešto što je od Boga i da ju treba prihvatiti kao nešto sasvim prirodno, kao i ljevorukost.

Ni Staničić ne vjeruje da bi Crkva uskratila sakramente djetetu homoseksualnog para jer za Crkvu sva djeca trebaju biti jednaka.

Slučaj dječaka s Downovim sindrom drži izoliranim slučajem ističući da je iskorišten u velikom dijelu medija za obračun s Crkvom iako je osječko-baranjski biskup javno osudio ponašanje svećenika, istaknuvši da je to nedopustivo jer u Crkvi sva djeca trebaju biti jednaka.

Premda je za mogućnost zaređivanja žena za svećenike Papa Franjo, koji ženu vidi prije svega kao majku i čuvaricu obitelji, eksplicitno rekao “ta su vrata zatvorena”, fleksibilniji je prema mogućnosti da se žene mogu zarediti za đakone. Formirao je i komisiju za razmatranje zaređivanja žene za đakonice, koje bi mogle dijeliti neke sakramente i držati propovijed na misi, ali ne i voditi misu.

Šuljić smatra da je realno očekivati da će Crkva u sljedećem desetljeću ozbiljno razmotriti pitanje zaređivanja žena đakona jer je to činjenica koju poznaje i Novi zavjet.

– Po mome sudu najrealnije je očekivati da će Crkva dopustiti zaređivanje žena za đakonice – kaže Šuljić. Maštruko smatra da ne treba odbaciti mogućnost zaređivanja žena iako je pitanje hoće li i kada doći do toga. No, niz problema s kojim se danas Crkva suočava ide tome u prilog.

– Danas se, osobito u razvijenim zemljama, osjeća kriza svećeničkog zvanja. Sve je manji broj kandidata za svećenike i taj problem će gurati Katoličku crkvu u promjene jer dira samu strukturu Crkve. Jačaju i povećavaju se laički pokreti koji nadmašuju brojnost nekadašnjih redova franjevaca, isusovaca, benediktinica. U Latinskoj Americi i Africi povećava se broj novih religijskih izvancrkvenih pokreta koji izražavaju nezadovoljstvo crkvenim strukturama i zato očekujem da će tu doći do promjena, da bi se ojačala crkvena struktura koja je u krizi – govori Maštruko.

Koračić naprijed

Markešić, pak, smatra da iako bi papa Franjo želio učiniti crkvenu hijerarhiju fleksibilnijom u mnogim segmentima, pa i u pitanju ređenja žena, da mu to, nažalost, neće tako lako poći za rukom, unatoč tome što u Bibliji piše: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ Drži da zbog toga ne bi trebalo biti razlike između muškarca i žene u obnašanju svih dužnosti, pa i u Crkvi.

– Osobno kao vjernik kršćanin katolik, smatram da nema nikakvog vjerskog, kršćanskog, katoličkog razloga da u Katoličkoj crkvi žene ne bi mogle biti svećenice, biskupice i papise. Isus to nigdje ne zabranjuje. Njega žene nisu izdale. Izdali su ga muškarci koji su bili uz njega i svećenici kojima je želio kazati da ono što rade nije „po volji Božjoj“. No, kako su tijekom povijesti svećenici i biskupi i pape, ne uzimajući u obzir činjenicu da su žene činile i danas čine najmanje polovicu vjernika, Crkvu uređivali i uredili prema patrijarhalnome modelu, oni su Crkvu u i organizacijskome smislu učinili i pravom muškaračkom organizacijom – kritičan je Markešić.

Šuljić upućuje na to da je teško predvidjeti revolucionarne promjene u Crkvi, jer se događaju vrlo postupno i s velikim otporima. Iako je napravljen pomak prema rastavljenima koji su ponovno civilno vjenčani i koji se odlukom mjesnoga biskupa, odnosno biskupske konferencije, mogu pričestiti, papa Franjo nije proglasio da ponovno civilno vjenčani imaju pravo crkvenog vjenčanja jer je za Crkvu brak i dalje razrješiv samo smrću ili ako se poništi jer tada nije ni nastao.

– U odnosu prema rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima napravljen je stanovit kompromis, mali koračić naprijed, koji se ne može smatrati velikim korakom unaprijed. Kad je riječ o promjenama u stavovima Crkve koje se mogu očekivati na budućim sinodama, smatram da se pomaci mogu najprije dogoditi u odnosu prema rastavljenima i ponovno vjenčanima te u pitanju zaređivanja žena za đakone – procjenjuje Šuljić prve promjene koji bi Crkva mogla napraviti. Žene đakoni koje drže propovijed za oltarom bile bi značajan pomak za patrijarhalnu Crkvu. Vrijeme će pokazati u kojem smjeru će ići promjene u Crkvi, koja kaska za promjenama u društvu, pa zato i dolazi do raskola između uvjerenja Crkve i vjernika. No, Maštruko znakovito kaže da iako Crkva, prilagođavajući se društvenim promjenama, u promjene uvijek ide s oprezom i sporo, ali nikad prekasno. Očito je zato da će nužnih promjena biti u Crkvi 21. stoljeća.