Večernji list je u nizu tekstova ukazivao na nepodnošljivo posrnuće aktualne vlasti koja je s institutom tzv. sportskih mirovina bez ikakvih socijalnih kriterija i posve neprimjereno ekonomskom trenutku naš vrijednosni sustav "obogatila" za još jednu moralnu nakaradu. Medutim, svi novinski pokušaji da se nešto promijeni sveli su se na "psi laju, karavane prolaze".
No, odvjetnik Damir Jelušić iz Kraljevice otišao je korak dalje. Ogorčenje društvenom nepravdom nedavno je pretočio u prijedlog za ocjenu ustavnosti odredbi Zakona o sportu temeljem kojih našim državljanima s prebivalištem u Hrvatskoj od navršene 45. godine života, bez obzira kakvo im je imovinsko stanje, te primaju li još kakvu plaću, doživotno pripada naknada za osvojenu olimpijsku ili svjetsku medalju. S obzirom na formulu za izračun, recimo u 2013. ta je naknada iznosila od 2191 do 5478 kuna, ovisno o prosječnoj neto plaći po zaposlenome u 2012. S tim da je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta isplatitelj naknada na te iznose plaća, za razliku od plaća profesora i drugih radnika ili umirovljenika koji to sami moraju sebi platiti.
Odvjetnik Jelušić tvrdi da su time povrijeđene najviše ustavne vrednote, jednakost, vladavina prava i nadasve socijalna pravda, te je predložio da Ustavni sud do donošenja konačne odluke privremeno obustavi isplatu trajnih sportskih naknada jer će inače nastupiti teške i nepopravljive posljedice za državni proračun, porezne obveznike i sve građane.
Odvjetnik ističe da je ljubitelj sporta, ali se protivi isplati takvih naknada izuzev za paraolimpijce i gluhe sportaše, jer predstavljanje zemlje na olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima, bez zrnca patetike, treba biti čast i ponos, tim više što sportaši posebice u najpopularnijim sportovima svoje multimilijunske transfere ostvaruju upravo temeljem igračkih prezentacija na tim natjecanjima.
Stoga ih ne treba dodatno nagrađivati jer je to, kako kaže mudra hrvatska narodna izreka "mazanje vrata debeloj guski".
A kad je taj sportski institut već postavljen, neprihvatljivo je i neshvatljivo da nije vezan uz imovinski cenzus, jer su korisnici tog prava i brojni vrhunski sportaši koji su tijekom karijere zaradili desetke milijuna dolara, a neki i eura.
Invalidima četiri puta manje
Kakvu je time društvenu poruku građanima uputio zakonodavac putem političkih elita, s obzirom da pravo na osobnu invalidninu koje ostvaruju osobe s teškim invaliditetom iznosi 1250 kuna, pita se Jelušić. I povrh svega taj iznos koji je četiri puta manji od iznosa koji prima osvajač zlatne medalje vezan je uz, ističe Jelušić, (pre)rigorozni imovinski cenzus. Brojne, puno bogatije zemlje ne poznaju takav vid nagrađivanja, recimo Slovenija, Belgija, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, SAD ili Nizozemska, dok to imaju Srbija i Mađarska.
Prema odvjetnikovim podacima iz siječnja 2014. ukupno 135 sportaša primalo je tu naknadu. I odvjetnik Jelušić primjećuje da se te nagrade dijele kao poseban doprinos ugledu Hrvatske pa mu je posve nejasno kako su ugledu Hrvatske pridonijeli košarkaši koji su osvojili srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu 1963. godine nastupajući za bivšu SFRJ ili vaterpolisti na Olimpijskim igrama 1952. To više što je prema Statutu Međunarodnog olimpijskog komiteta pravna sljednica svih medalja osvojenih za bivše SFRJ i kraljevine Jugoslavije Republika Srbija, što je u intervju Jutarnjem listu 2012. rekao i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša. Odvjetnik obrazlaže kako je suludo to što hrvatski porezni obveznici doživotno plaćaju mjesečne naknade bivšim sportašima za medalje koje su osvojili za bivšu nepostojeću državu, čija je pravna sljednica po pitanju tih medalja, Republika Srbija, a naknade se plaćaju kao državno priznanje za poseban doprinos ugledu Republike Hrvatske.
Od 135 korisnika "sportske mirovine" 114 ih je to pravo steklo osvojivši medalju za bivšu SFRJ. Dodajmo odvjetnikovoj argumentaciji kako su neki od njih bili nagrađeni i stanovima u bivšoj državi.
Uz trajnu naknadu koju dobivaju osvajači olimpijskih i svjetskih medalja, za tu istu medalju oni dobivaju i nagradu čiji novčani iznos i kriterije uredbom propisuje Vlada. Odvjetnik Jelušić smatra i te svote neprimjerenima ekonomskom trenutku i financijskoj potkapacitiranosti države. Osvajaču pojedinačne zlatne medalje pripada nagrada od neoporezivih 105 tisuća kuna, a u ekipnom sportu 85.000, dok su Amerikanci na Olimpijskim igrama u Londonu za zlato na dobivenih 25.000 USD morali platiti 9000 USD poreza, što znači da su dobili oko 89.000 kuna. Radi usporedbe, Jelušić je izvukao podatak o BDP-u (bruto društvenom proizvodu) po glavi stanovnika koji je 2012. u Hrvatskoj bio 13.881 USD, a u SAD-u 51.749 USD.
Postoji i treća državna nagrada za sport Franjo Bučar u obliku medalje, diplome i novčane nagrade.
Uz sve to Hrvatski nogometni savez je samo za plasman na Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu od Fife nagrađen s devet milijuna američkih dolara, od kojih po običaju Hrvatskom nogometnom savezu pripada 60 posto, a stručnom stožeru i igračima 40 posto, odnosno oko 20 milijuna kuna. Osvoje li neko od prva tri mjesta, svaki igrač bi dobio još i državnu nagradu od 50, 30 ili 17 tisuća kuna, što je doduše sića u odnosu na lukrativne ugovore koje potom sklapaju.
I sjetimo se kako su sportaši izlobirali amoralno nepravedne naknade. Petar Skansi je prvo preko Kluba olimpijaca gurao taj projekt pa kad ga je ministar Željko Jovanović pozvao da mu bude pomoćnik, nesvjestan u kakav se sukob interesa uvaljuje, rekao je da mu je to misija na dužnosti, pa je uistinu koristeći novostečeni utjecaj i povlaštene informacije iskoristio poziciju kako bi doživotno ugodio sebi, kolegama i političkim interesima Željka Jovanovića. Podsjećamo, čim je Jovanović pritisnut aferama i posve izgubljenog ministarskog autoriteta podnio ostavku i Skansi se povukao odmah zatraživši sportsku naknadu za koju se u mandatu ministrova pomoćnika izborio. S tim da je povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa, čim je zakon donesen, pitao ima li prepreke da uz plaću doministra od 13.648 kuna prima i sportsku naknadu od 4382 kune. Povjerenstvo mu je odgovorilo samo da ne smije sudjelovati u rješavanju svoga slučaja, što je ionako formalnost, te da i taj prihod mora prikazati u imovinskoj kartici. Skansi nije želio da se to javno otkrije pa je očito samo to bio razlog što naknadu nije uzeo odmah već tek kad mu je prestala obveza podnošenja imovinske kartice.
Kad smo Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa pitali bavi li se ponovno slučajem Petra Skansija odgovoreno nam je kako su temeljem upita Večernjeg lista otvorili predmet. Naknadno nas je zanimao status tog predmeta, obećan nam je odgovor, ali unatoč tome nismo ga dobili. Iako nema nikakve dvojbe da je Petar Skansi bio u eklatantnom sukobu interesa s obzirom na protek vremena po svemu sudeći možemo zaključiti da je prošao bez zaslužene, ako ne novčane, onda barem moralne sankcije. Upravo je Skansi eklatantan primjer bivšeg vrhunskog sportaša kojem takva naknada s obzirom na imovinu kojom raspolaže apsolutno nije potrebna.
Opteretio Ministarstvo
Ne zaboravimo, pitanje je bi li projekt trajnog nagrađivanja sportaša prošao jer je jednom bio odbijen u Saboru, da Jovanović nije preuzeo isplatu naknada na teret Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta pa je tako za 2014. za tu svrhu bilo izdvojeno 14,3 milijuna kuna. Tada je njegov prijedlog prošao bez rasprave u Saboru. Time je Jovanović trajno opteretio sve buduće ministre, ali je zato doživotno "kupio" vrhunske sportaše.
Prijedlog za ocjenu ustavnosti mogao se podnijeti i zbog proceduralnih razloga. Ne znamo je li to netko i učinio. Inače, Ustavni sud izbjegava bavljenje pitanjima Vladine politike pa i kad su one nepravedne. S druge strane, socijalna pravda jest jedna od temeljnih ustavnih vrednota.
Jovanoviću je Ustavni sud zbog proceduralnih razloga srušio kurikulum o zdravstvenom odgoju, pa Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena znanja i odgodio odluku vezano za izmjenu školskog udžbenika.
Lani je dvije odluke o upisima u srednje škole u 2012. i 2013. zbog formalnih nedostataka proglasio nepostojećima, te mu odredio da donese novu za upis u srednje škole u školskoj godini 2014/15. I u toj Odluci Ustavni sud je nedavno ukinuo točku XX., na prijedlog Roberta i Gorana Olujića iz Splita jer ona uvodi prednost za one koji su se školovali u inozemstvu.
Predlagatelji su tvrdili da se takvim rješenjem narušava načelo jednakosti zbog kojeg je slična privilegija ukinuta za djecu onih koji su položili život za ovu zemlju, dok Ustavni sud o tomu nije niti odlučivao jer je utvrdio da je ministar donio protuzakonitu odluku jer nije ovlašten ustanovljavati nova prava, već je to u ovlasti zakonodavca.
Bez obzira nađe li Ustavni sud ustavnopravno opravdanje za rušenje njegova projekta trajnih sportskih naknada bez socijalnih kriterija ili utvrdi da je to u domeni izvršne vlasti i ustavnim okvirima, ostaje konstatacija da je to za moral u našem društvu jedna od najštetnijih odluka vlasti.
Znači i pojedini sportaši postali uhljebi.