Pričao mi je očevidac. Navodno je predstavnik jedne velike sile doslovce bježao niza stube ispred kabineta predsjednika Tuđmana u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku dok mu je srditi Tuđman s vrha stuba dovikivao otprilike - nikad se više nećete ovdje tako ponašati, ovo je slobodna i suverena država. Nije mi znao reći zbog čega je predsjednik bio ljut, ali očito mu je gost rekao nešto što ga je kao državnika neovisne Hrvatske uvrijedilo. Od tada, od Tuđmanova odlaska do danas, ponos se i osjećaj samosvojnosti hrvatske vlasti srozao do ništice. U posljednjih dvanaest godina pokazuje se to gotovo danomice, bila vlast HDZ-ova ili SDP-ova. Podjednako na svim razinama, od najviših do najnižih.
Posljednji je primjer službeno tumačenje Ministarstva poljoprivrede prema kojem Hrvatska svoj prošek ne smije zvati prošekom niti to mnogima omiljelo piće smije proizvoditi. To je odluka i naredba Europske unije, taj su naziv zaštitili Talijani i samo oni na njega imaju pravo. No doskora tu sramotnu dezinformaciju Ministarstva opovrgava jedan od glavnih pregovarača s EU za poljoprivredu Miroslav Božić, koji svim proizvođačima prošeka šalje poruku da nitko nikad nije pristao na to niti je to iz EU traženo da se 1. srpnja 2013. ne rabi naziv prošek i da se to piće prestane proizvoditi. Samo je traženo da se povuče zahtjev za uvrštenjem toga naziva na popis tradicionalnih izraza kako nam Talijani prigovorima ne bi usporili okončanje pregovora. I da jest Europska unija Hrvatima zabranila uporabu toga imena, bilo bi to nasilje protiv kojega bi se trebalo žestoko boriti. Osim toga, ono se nikad ne bi iskorijenilo jer je u Dalmaciji tradicija, pojam, simbol, dio identiteta. Evo za to jednoga primjera.
U Dalmaciji je prošek toliko cijenjen da se u nekim njezinim dijelovima najviše kakvoća vina s njim poistovjećuje, te se kaže - ma brate, vino ti je lipo k’o prošek. Bijedni, kmetski ministar Jakovina zacijelo i ne zna za to značenje prošeka u Dalmaciji. Njegova podložnička poslušnost, koja europske gazde sluša i kad treba i kad ne treba, popiškila se po jedom od najukorijenjenijih, najtradicionalnijih, najdalmatinskijih, najhrvatskijih proizvoda i naziva (makar i ne bili izvorno hrvatski!) koji kao malo što drugo obilježavaju cijelu jednu regiju. S lakoćom s kojom se odrekao prošeka, Jakovina bi se odrekao i drugih hrvatskih simbola, možda i grba, možda i zastave, možda i himne. Mislite da ne bi? Sjetite se kako su se vlasti od Mateše preko Račana i Sanadera do danas odricale banaka i strateških državnih tvrtki - Plive, Hrvatskoga telekoma, Ine... - koje su i stupovi i simboli nacionalnoga opstanka. Sjetite se kako je lako Račanova koalicija Haagu predala nadležnost nad Bljeskom i Olujom, kako je strancima prepušten dio nacionalne televizije, kako je Sanader u Oxfordu svojim britanskim gazdama podnosio izvještaj o nacionalizmu u Hrvatskoj... Sjetite se kako je Jadranka Kosor zbog topničkih dnevnika tako bjesomučno progonila članove Gotovinina odvjetničkoga tima da ju je u antihrvatskoj histeriji morao zaustaviti sam Haag. Sjetite se kako je Milanović na predavanju u Njemačkoj za prvoga premijerskoga posjeta Bruxellesu, kako bi se uvukao u stražnjicu političkoj eliti EU, rekao da je on Briselac, sjetite se kako je na predavanju u Njemačkoj svoju vlastitu zemlju ocrnjivao kao “nevjerojatno paradoksalnu”.
Sjetite se Mesićeva svjedočenja u Haagu protiv svoje vlastite države, sjetite se Josipovićeve sramotne isprike u Parlamentu BiH, poslije koje je šikaniranje Hrvata u toj državi izrazito pojačano. Sjetite se cijele male enciklopedije hrvatskih pokleknuća, poniženja i ustupaka Europi, Americi i, što je najsramotnije, agresorskoj Srbiji kojoj i Josipović i Milanović obećavaju da će Hrvatska “dati sve od sebe” kako bi što prije ušla u Europsku uniju. Desertni prošek ministra Jakovine dolazi kao desert na kraju bogatog jelovnika koji su hrvatske vlasti više od desetljeća pripremale za svoje europske i svjetske porobljivače.