Holokaust ne opravdava nasilje nad Palestincima

Cionizam nije isto što i nacizam. Njegova namjera nije bila bitno istrebiteljska, premda je, kao što ćemo vidjeti, on bio, i jest, sposoban za genocidne ispade. Ali cionizam jest ukorijenjen u tradicijama europskoga imperijalizma. Sama ta činjenica dostatna je upozoriti nas na implikacije cionističkih nemilosrdnih ambicija za kolonizaciju Palestine." Izvadak je to iz knjige "Mitovi cionizma" Johna Rosea, profesora sociologije na Sothwark College i London Metropolitan University, čiji je hrvatski prijevod objavila zagrebačka Naklada Ljevak. Već ovaj mali citat iz knjige dovoljno govori koliko je ona provokativna, a za neke i kontroverzna.
Za one koji ne znaju, cionizam je pojam koji dolazi od riječi Sion koja se često koristi kao sinonim za Jeruzalem i Eretz Yisrael. Kao ideologija, cionizam znači težnju Židova za njihovom zajedničkom državom Izraelom (Sionom), a kao termin predstavlja međunarodni pokret za povratak Židova u njihovu domovinu i osnivanje suverene židovske države na teritoriju koji je nekad obuhvaćala Zemlja Izraela. Mađarski Židov Theodor Herzl (1860.-1904.) skupio je različite struje cionizma i napravio od njih jedinstveni politički pokret.

"Laganje" - dio kulture
Rose pak u svojoj knjizi upozorava da je cionizam zloupotrijebio te neopravdano prisvojio židovsku religiju i židovsku povijest, njegove teze dovodi u pitanje na temelju najnovijih arheoloških istraživanja te detaljno prikazuje razvoj cionističke misli, zapravo političkog pokreta kojemu je jedini cilj istjerivanje i progon Palestinaca. Kako autor navodi, zamisao da napiše ovu knjigu dobio je 2002., kada je bivši laburistički premijer Ehud Barak izjavio da je "laganje" sastavni dio arapske kulture. Kako Palestinci doživljavaju cionizam kao zdanje podignuto na laži, Rose se pita u pogledu Baraka: "Nije li on na svoga neprijatelja projicirao, pa time i razotkrio, svoje vlastite političke ideje i uvjerenja, pohranjena duboko u strukturi njegova uma?" Tako je i glavna tvrdnja Roseove knjige vrlo jednostavna, i potkrijepljena nizom činjenica, a ta je da je cionizam zapravo skup različitih mitova, neistinitih pojmova "koji potkopavaju njegovo polaganje prava na židovsku religiju i židovsku povijest, njegovu devizu da je on odgovor na europski antisemitizam i, prije svega, njegovo opravdanje za svoje agresivno i vrlo opasno političko poziranje na palestinskoj zemlji". Posebice se na meti autora našao prvi predsjednik izraleske vlade David Ben-Gurion koji je jednom izjavio da "mit može postati činjenicom, samo ako ljudi dovoljno vjeruju u njega" te koji je, po Roseu, bio vješti manipulator.
Te cionističke mitove Rose je raščlanio u deset poglavlja te je svako posebno obradio. Tako u prvom poglavlju razotkriva Ben-Gurionovu tezu kako je od Biblije dobio "mandat" za uspostavljanje židovske države u Palestini, što je bila najobičnija zloporaba starog religioznog židovskog mita. Štoviše, najnoviji arheološki nalazi sve više potkopavaju cionističke tvrdnje o "drevnom Izraelu". Kako je jedan od mitova i taj da je jedno od osnovnih obilježja Židova njihovo izgnanstvo, koje počinje progonom i rušenjem jeruzalemskog hrama 70. godine poslije Krista, Rose u drugom poglavlju pak tvrdi kako su u to vrijeme Židovi većinom živjeli izvan Palestine, "raspršeni diljem Rimskog Carstva i izvan njega, a napose u Babilonu". Na taj se mit nadovezuje i onaj o "trpljenju", pa autor u idućem poglavlju kao protutežu navodi pojavu židovske trgovačke klase u srednjovjekovnoj Europi, od čega cionizam bježi. Četvrto je povezano s desetim poglavljem budući da se Rose u oba suprotstavlja mitu "po kojemu su Arapi i Židovi tako različiti (čime se obično želi reći da su Arapi manje vrijedni) da među njima nije moguć nikakav suživot". U petom raskrinkava mit o "zemlji bez naroda za narod bez zemlje", dok u idućem ide obrnuto, raskrinkavajući mit o "narodu bez zemlje". U sedmome posebno istražuje "način na koji je Engleska postala prvom velesilom koja je službeno prihvatila i provela židovsku okupaciju Palestine, te što je očekivala zauzvrat", dok u devetome progovara o razlozima zbog kojih je Izrael nakon Drugog svjetskog rata postao strateški saveznik SAD-a na Bliskom istoku. Razlog je vrlo jednostavan  nafta!

Iz nasilja u genocid
Mnogima će zacijelo jedno od najzanimljivijih i najprovokativnijih poglavlja biti osmo budući da u njemu Rose pobija mit o "nacističkom holokaustu nad Židovima kao nečemu na što se cionizam može bespogovorno pozvati". Rose piše: "Dakako, izvjesno je da Holokaust predstavlja jedan od najtežih zločina u ljudskoj povijesti, no on nipošto ne opravdava stvaranje židovske države na temelju nasilnog isključivanja drugog naroda iz svoje zemlje, što se upravo i dogodilo 1948. To je bio odsudan trenutak kako za cioniste tako i za Palestince; za potonje je predstavljao Nakbu, to jest katastrofu. Daleko od toga da je riječ o legitimnu odgovoru na Holokaust, temeljito zapamćen, Holokaust kao takav ima kužni utjecaj na djelovanje, moralno degradirajući one koji ga upotrebljavaju u slične svrhe. Na temelju analiza i spisa o Holokaustu, istražuju se različiti vidovi pod kojima se cionističko političko djelovanje može smatrati na taj način iskvarenim... Slijepo odbijanje uvida u političke realije palestinskog naroda samo po sebi ima opasni kapacitet radikalizirati cionizam, potičući ga na sve veće nasilje prema Palestincima. A, na temelju njezine kratke i krvave povijesti, znamo da se to nasilje može pretvoriti u genocid. O tome svjedoče šokantni primjeri bivšega palestinskog sela Deir Yassin 1948. te onaj palestinskih izbjegličkih kampova Sabre i Shatile u Bejrutu godine 1982. Jedan je radikalan izraelski pisac skovao novo ime za taj proces: politicid, kojeg je namjera dovesti palestinsk inarod do nepostojanja, a koji simbolizira politika izraelskog vođe Ariela Sharona."
U zaključku, Rose navodi kako je cionizam problem te da je njegovo uklanjanje preduvjet za mir na Bliskom istoku te preduvjet za arapsko-židovsko pomirenje u Palestini.