Čitajući rubriku "reagiranja" svrnuo sam svoju pozornost na iskrenu poluispovijest 23-godišnjeg homoseksualca o osobnim proživljavanjima i refleksijama na sklonost ili "opredjeljenje" koje ima, i dobro je da je mladi prijatelj prišao tom problemu s određenom dozom tolerancije, jer se samo tako može kvalitetno raspravljati o homoseksualnosti, bez suvišnih etiketiranja. Mladi 23-godišnjak pita se zašto većina građana RH vidi problem u promjeni obiteljskog zakona.
Kad se neki zakon donosi (osobito obiteljski), temeljna stvar koja se mora uzeti u obzir jest etičnost i utemeljenost na naravnom pravu (brak je zajednica muškarca i žene). Nije ispravno brak smještati na sociološku razinu, kako su to pokušavali činiti pojedini pobornici legalizacije homoseksualnih brakova jer se čovjeka ne može staviti samo u sociološke okvire, i čovjek je mnogo slojevitije biće, pa brak ima duboke antropološke i naravne zakonitosti.
Kad je posrijedi usklađivanje toga zakona sa zakonima EU, smatram da se EU ne može u Hrvatskoj uzdizati na razinu političkog i društvenog dogmatizma i tako eliminirati sve kritičare. Ako nešto dolazi iz EU, ne mora značiti da je dobro za Hrvatsku, jer je i Europa odbacila određene ontološke zasade na kojima je nikla (jedno od njih je i obitelj) tako da i ona sama ima velikih problema.
U daljnjem tekstu 23-godišnji čitatelj iznosi svoju osobnu ispovijest o problemima koje ima kao homoseksualac. Odmah želim istaknuti da je svaki oblik društvenog etiketiranja, diskriminacije, mržnje, netrpeljivosti koju homoseksualci doživljavaju za svaku osudu i nije u skladu s kršćanskom ljubavlju i dostojanstvom ljudske osobe, ali homoseksualnost nije normalna pojava.
Homoseksualac nerijetko ne bira sklonost koju ima, tako da tu utječu uzroci genetske (što je rijetko), a češće psihološke, obiteljske i društvene naravi, pa homoseksualnost ne može biti ni "dar od Boga", a ni "dar prirode", jer zakoni prirode imaju svoj temelj u Bogu, a u njemu je sklad, red, sveopće zdravlje itd. Zato homoseksualnost ne može ući u okvire obitelji i prava na ljubav. O tome svjedoči autoerotičnost homoseksualnosti, a ona se vrlo često očituje u promiskuitetu, uranizmu, pederastiji i raznim drugim popratnim devijacijama koje homoseksualnost u sebi nosi. Tu je vrlo često prisutan i naglašen emocionalizam i jaka želja za pažnjom i ljubavlju, tako da se borbi za svoja "prava" daje pomalo patetičan ton. To ne govorim iz osobne predrasude, nego iz svojeg ispovjedničkog i pastoralnog iskustva.
Kad je riječ o raspadu brakova, vjerujem da su mnogi svjesni kako taj problem ima svoj korijen u krizi vrednota, hedonističkomu mentalitetu, a legalizacija homoseksualnih brakova ubrzala bi širenje homoseksualnog ozračja i sklonosti u društvu, i brak bi zapao u još dublju krizu. Kada određena nacija i civilizacija prezire korijene iz kojih je nikla (npr. obitelj), ona se sama počinje raspadati, gasiti se i nestajati u sebi (primjer Rimskoga Carstva), tako da će se legalizacijom samo ubrzati demografsko uništenje hrvatskoga naroda.
Ako homoseksualci (koji su kršćani) žele pomoći osobito sebi, neka sagledaju svoj život u svjetlu Kristova čovjekoljublja (koji osuđuje grijeh, a s ljubavlju prihvaća čovjeka) i samo u tom svjetlu dobit će o svom stanju ispravan, human i moralan sud, a oni koji nisu vjernici, neka iskreno promisle o svom stnaju. Budućnost Hrvatske nije samo u materijalnom blagostanju (koje jest bitno), nego i u moralnom, duhovnom, kratko rečeno - sveopćem. Hrvatska će doživjeti sveopći preporod i biti zemlja blagostanja samo onda ako se vrati svojim korijenima iz kojih je izrasla.