Hrana jeftina, a na menijima psi, mačke, golubovi i zmije

Nakon desetak dana provedenih u Pekingu mogu zaključiti da u gradu gotovo i nema pasa. Nismo vidjeli nijednu mačku, rijetke su i ptice, osim onih najsićušnijih u parkovima. Nema gotovo nikakvih životinja jer ovdje je i ljudima pretijesno.

Rijetki ljubitelji pasa na uzici uglavnom vode one najmanje – pekinezere. Pekinžani češće za kućne ljubimce imaju ptice koje drže u krletkama i svako ih jutro izvode na svježi zrak, u obližnji park, gdje ptičice često i zapjevaju (dok ljudi vježbaju). Kinezi jedu sve: i pse i mačke, golubove i zmije, čak i štakore. Za Olimpijskih igara vlasti su zabranile klanje pasa i mačaka pa ta vrsta mesa nije u ponudi ni onih restorana koji ih inače imaju na jelovniku. No, inače ih jedu. I ne tražite objašnjenje od Kineza za to.

– Zašto ne? – pita me moj prijatelj Lie Huang, student hrvatskog jezika na pekinškom sveučilištu.
– Kako Europljani mogu jesti janjad? Ona su mi još umiljatija od pasa. Kad je čovjek gladan, ne bira što će jesti. A Kinezi su često u povijesti bili gladni. Osim toga, riječ je o očitim predrasudama. Pa tako hindusi ne jedu krave, a muslimani svinje. Mi jedemo sve – napomenuo je Lie.



U Zabranjenom gradu
Kad smo već kod prehrambenih navika, hrana u restoranima za naše prilike nije skupa. Nije skupa ni Kinezima jer restorani su (osim najskupljih) uglavnom puni. I nemojte se iznenaditi ako vidite (i čujete) Kineza da za stolom pljune, i to onako glasno (zapravo hračne), na pod. To ovdje nije znak nekulture iako u boljim restoranima – zbog zapadnih gostiju – već ima natpisa “Nemojte pljuvati” ili “Zabranjeno je pljuvati”.

Ako je simbol pekinške kulinarske ponude pekinška patka, simbol turističke ponude je Zabranjeni grad. To je sustav građevina građenih u tradicionalnome kineskom stilu u blizini poznatog trga Tiananmena, koji se prostire na oko 700.000 četvornih metara. Sve povijesne nedaće preživjelo je samo 980 zgrada koje imaju oko 9000 soba. Mnoge još nisu otvorene za javnost.

Prije nego što se otvorio svijetu, bio je prebivalište kineskih careva, pri čemu je vladalo kruto pravilo da onaj tko uđe u grad, iz njega više (živ) ne izlazi. Zato su ga i prozvali Zabranjenim gradom. Počeli su ga graditi 1406. godine, za dinastije Ming. Na njemu je radilo više od 200.000 ljudi. U pet stoljeća u njemu je stolovalo dvadeset i četvero vladara (14 iz dinastije Ming i deset iz dinastije Qing). Prestao je biti političkim središtem kineskog imperija 1912. godine, kada je posljednji kineski car, Pu Yi, abdicirao.



Gotovo je nevjerojatno koliko Kineza svakodnevno dolazi u Zabranjeni grad. Dolaze uglavnom na cijeli dan, a nakon što obiđu većinu građevina u kojima su izloženi predmeti i dijelovi namještaja iz dinastijskog doba (među ostalim i prijestolje), odmore se u obližnjem parku ili zaplove čunovima na obližnjem jezeru.

Crkvu palili pa obnavljali
Trg Tiananmen (Trg nebeskog mira) našim je ljudima najpoznatiji po studentskim prosvjedima iz 1989. godine (koji su brutalno ugušeni), a inače je poznat po tome što je po svojim dimenzijama (900 x 500 metara) najveći trg na svijetu. Na njemu se bez problema može okupiti i do milijun ljudi i zato ga u svakom trenutku budno nadziru policija i vojska, a i velika fotografija Maa Ce-tunga nosi svoju poruku. Oko njega su brojne važne zgrade, među njima i zgrada Svekineske narodne skupštine, golemo zdanje koje mora primiti 10.000 deputata.



Brojni taoistički i hinduistički hramovi otvoreni su za posjetitelje. Možda je najpoznatiji Lamin hram, u kojem vjernici pale po tri mirisna štapića: prvi za već počinjene grijehe, drugi za grijehe toga dana i treći za buduće grijehe. Oko pola milijuna pekinških katolika na euharistiju i molitvu može u jednu od četiriju katoličkih crkava.

No, mise su prilično rano i nakon toga se crkve uglavnom zatvaraju. Tako se i meni dogodilo da sam poznatu crkvu svetog Josipa u ulici Wangfujing mogao razgledati samo izvana. Crkva je izgrađena 1665. godine (za dinastije Qing) u romaničkom stilu, no nakon toga je mnogo puta rušena i spaljivana. Ipak, obnovljena je i svjedoči o snazi papinske vlasti i u većinski ateističkom Pekingu.