Hrast: U tri godine nestao grad veličine Varaždina

Ne nestaju Hrvati od jučer. Nestaju od 1918. godine. U Austro-Ugarskoj nas je prema posljednjem popisu iz 1910. godine u toj državi bilo gotovo tri puta više na na narodnom i povijesnom prostoru i u drugim zemljama AU Monarhije. Smatra se da nas izvan RH ima po svijetu jednako kao i u RH. Kao narodni i povijesni prostor osim današnje Republike Hrvatske računam i Bosnu i Hercegovinu. Pod drugim zemljama smatram Gradišće u Austriji, Mađarsku te Bačku i Banat. Bilo je tu i tamo i iseljavanja iz Like i Dalmacije u prekooceanske zemlje, no to je bilo minorno. Ona pred diktaturom srpske dinastije Karađorđevića počinje prva veća demografska katastrofa. Val iseljavanja kreće ponajviše zbog političkih, ali i gospodarskih razloga. Slijedi drugi krivac, a to je Drugi svjetski rat gdje su Hrvati polarizirani na ustaše i partizane i međusobno ubijani. Na Bleiburgu i križnim putovima stradalo je prema podatcima hrvatske emigracije barem 200 000 Hrvata. Zamislite koliko je od toga broja moglo danas biti obitelji i djece!!! Iz SFRJ Hrvati opet odlaze zbog političkih razloga. Danas se odlazak mladih nastavlja. Natalitet je manji od mortaliteta i nacija stari. Opet razloge možemo tražiti u nazaposlenosti i maćeihinskom odnosu države prema mladim ljudima pa i bračnim parovima. Mnogi tavore kao podstanari ako su i zaposleni. Neki pak bivaju sami krivi jer gone karijeru i ne pomišljaju na zasnivanje potomstva. Moje je mišljenje da će otvaranje granica još više demografski oslabiti Hrvatsku jer će mladi i obrazovani ljudi u nedostatku posla bježati iz zemlje. To je plan elita. Ono što ostane, bit će miješano s drugim narodima i rasama koje će dolaziti ovdje. Ali opstat ćemo, ne bojte se!

Taj trend traje vec preko 20 godina i onda se pitam koji su to maheri sto stalno govore da nas hrvata ima oko 4,5 miliona i sta stoji iza te lazi.Po nekoj logici umiranja i rodjenja sigurno nas nema vise od 2,5 miliona.

Lipi moji Hrastovci! Slažem se s vašim viđenjem glavnog problema u Hrvatskoj, osipanje i izumiranje. Čak je i u mojem mjestu, što do sada nikada nije bilo, manje rođenih nego li ih je umrlo. To nisu statistike kao o popularnosti našega „efendije“, (i tako ga ljudi nazivaju), nego tužna istina. Odlaze mladi ljudi, jer u mojoj Slavoniji nema opstanka. Čujem da u Osijeku dižu spomenik partizanima, najprije moramo njih namiriti i nadam da ćemo za par godina vratiti šegonove kredite i isplatiti safari putovanja lipog vidoševića, nadat ću se da do tada ne će svi uspjeti pobjeći iz ove komunističke tamnice, da će imati tko rađati.