Hrgović: Svoje zlato posvećujem djedu, koji je za nas crnčio 30 godina na baušteli

U životu 23-godišnjeg boksača iz Sesveta Filipa Hrgovića dosta toga više neće biti isto kao što je bilo prije no što je prošle subote postao europski prvak superteške kategorije. Veliki sportski uspjeh i frekventno medijsko pojavljivanje koje je uslijedilo učinili su ga puno popularnijim nego prije pa mu se počelo događati da ga zaustavljaju ljudi na ulici ili mu prilaze u kafiću u želji da mu iskažu svoje divljenje.

Događalo se to i za vrijeme i poslije ovog intervjua tijekom kojeg nam je Filip ispričao svoju životnu priču. A prvo smo "otišli" u njegovo djetinjstvo.

– Prva asocijacija na djetinjstvo mi je debljina. Bio sam debeljuškasti klinac pa su me zvali Bucko. Iz te perspektive gledano, pravo je čudo što sam postao sportaš, i još k tome ovako uspješan.

:: Jeste li se voljeli potući u razredu ili na ulici?

– Nisam, bio sam dobroćudno, ali zaigrano dijete, hiperaktivan, uvijek spreman za igru i šalu. Moje učitelji iz osnovne škole kažu da sam bio dobroćudan, ali naivno najglasniji, pa bih uvijek nagrabusio, dok bi se ovi prefrigani izvukli. Svake godine dobivao sam ukor zbog nepodopština.

U testu snage razbijali vrata

:: A kakve je to psine činio budući najjači Europljanin?

– Recimo, krali smo si i skrivali torbe, a jednom prilikom smo se natjecali u snazi udarca. A dokazati to pokušavali smo lupajući šakom o vrata. Izredalo se nas 10 pa su vrata popustila i kome će doći domar nego meni, najvećem. Sjećam se da smo morali skupljati novac i platiti štetu, a i danas kada sretnem ravnatelja kaže mi: "Koliko si mi razbio vrata, nije ni čudno što si postao boksač". A razbili smo, zapravo, samo ta jedna.

:: A kakav je učenik bio taj nestaško?

– Iako sam po ponašanju spadao među lošije, školu sam svladavao s lakoćom, a išao sam i na natjecanja iz matematike. Kada sam počeo ozbiljno trenirati boks, izgubio sam interes za školu. Nisam izrastao u intelektualca, ali sam školu ipak prošao bez poteškoća, a išao sam u jednu od težih srednjih škola u gradu, ekonomsku. Sjećam se da sam trenirao dva puta dnevno i da sam u busu i tramvaju teglio toliko veliku torbu da je nekome moglo izgledati kao da bježim od kuće.

:: Prije boksa Hrgović je trenirao košarku. Koliko je u tome bio dobar?

– Košarku sam počeo trenirati da skinem višak kilograma, a poslije se pokazalo da mi dobro ide. Bio sam borac na terenu, no u KK Dubrava igrao sam za starije godište pa nisam imao veću minutažu. Košarku sam trenirao četiri-pet godina, a prestao sam s 13-14 godina. Sjećam se da mi je košarka bila sve, da sam cijela popodneva provodio na igralištu i bio bih neizmjerno sretan kada bi me netko uzeo u trojku. Kako su stariji dolazili tek prije zalaska sunca, ja bih došao u tri popodne, kada je bilo najjače sunce, samo da bih neometano šutirao. Kada sam počeo osjećati probleme zbog ozljeda, majka me odvela iboenergetičaru. Nakon što mi je postavio dijagnozu i preporučio neke trave, rekao mi je da me vidi jednog dana kao sportaša koji će završiti u Americi i biti vrhunski. Ja sam se obradovao misleći da on misli na NBA ligu pa sam dobio nevjerojatnu volju za treniranje košarke i napucavao sam loptu od jutra do sutra. Tada nisam ni slutio da će zapravo boks biti taj preko kojeg ću završiti u Americi.

:: Zašto se raspao košarkaški san?

– Rastao sam pa sam imao problema s koljenima i leđima te sam prestao trenirati. Imao sam pauzu, pa sam onda išao par mjeseci na plivanje, a s boksom sam počeo zbog viška energije. Sjećam se da sam nazvao neki klub u gradu i da su mi oni rekli, s obzirom na to da sam iz Sesveta, da mi je BK Leonardo bliže. Možda se taj trener tada zeznuo kada me, i ne vidjevši me na djelu, proslijedio drugome.

:: Kako to da je izbor pao na boks?

– Do tada s boksom nisam bio u doticaju, no kad god bih čuo priče o boksu to je u meni budilo duboko poštovanje. Sin obiteljskog prijatelja bio je boksač, nije čak bio ni prvak države, no ja sam u njega gledao kao u boga. Meni je to tada bilo nešto sveto.

:: U vašoj obitelji na boks baš i nisu tako gledali.

– Govorili su mi da će me menadžeri izvarati. Rekli su mi, ti primaš batine, a oni ti uzimaju novac. Opljačkat će te i završit ćeš na ulici.

:: Sjeća se svog prvog dolaska u Boksački klub Leonardo.

– Došli smo mama, mlađi brat, mlađa sestra i ja. Sjećam se da sam svoga sadašnjeg trenera pitao gdje mogu nabaviti boksačke tenisice, a on je pozvao Dina Mansoura koji je već godinu dana trenirao da mi to objasni. A upravo mi je Dino, bez obzira na to što je samo godinu dana stariji od mene, neko vrijeme bio veliki uzor. Bio je teži od mene 10-ak kilograma i baš je jako udarao pa mi naši sparinzi nisu bili nimalo dragi, a tek kada je postao europski juniorski prvak počeo sam misliti da i ja mogu postići veliki rezultat.

:: Sjeća li se novi europski prvak i prvih batina koje je primio?

– Svoj prvi javni sparing izgubio sam prekidom, i to od jednog dečka iz kluba. Dogodilo se to par mjeseci nakon što sam počeo trenirati i nisam znao što me snašlo. Svi su govorili da ću prestati kada prvi put dobijem batina, a meni je to baš bio poticaj. Zapravo, držao me inat i nakon godinu i pol dana tog istog dečka tukao sam prekidom. Bilo je momaka i po 30 kilograma lakših od mene koje bih ganjao po ringu, ali ih ne bih pogodio, a oni bi me u kontri pogodili u jetra. E, takve sam gledao kao bogove, recimo srednjaš Josip Ðurić bio mi je strah i trepet jer me skinuo udarcem u jetra, a to je najgori osjećaj. Ne možete više stajati, bol vas tjera da padnete na pod, da se sklupčate. To je gore nego nokaut u glavu.

:: Prisjetite se svoje prve pobjede nokautom.

– Mislim da je to bilo na nekoj boksačkoj reviji u Vukovaru. U to vrijeme imao sam taj stil, dosta sam išao na silu, po nokaut, i trener Pijetraj imao je problema da ukroti te moje emocije.

:: Kakav je osjećaj nekoga nokautirati u ringu?

– Osjetite veliko olakšanje jer u meč uđete s puno emocija i puno tereta. Dobar je osjećaj kada vidite da borac koji je bio uzrok tome leži na podu ili ga trener spašava bacanjem ručnika. No, nisam od onih koji će se u tim trenucima naslađivati. U pobjedi treba biti ponizan, a u porazu ponosan.

:: Kada ste shvatili da biste mogli biti jako dobar boksač?

– Trener Pijetraj uvijek mi je gradio samopouzdanje. Hvalio me i govorio mi najbolje stvari i najljepša predviđanja. Zato sam i otišao na juniorski SP s uvjerenjem da ću biti svjetski prvak. Već sa 16 godina htio sam se boriti s Tomasovićem koji je tada bio naš najbolji teškaš, a već sa 17 spominjao sam dvostrukog svjetskog prvaka Cammarellea. Dosta rano pomaknuo sam neke barijere u glavi. I dok je mojim vršnjacima bilo najvažnije da nađu zgodnu curu, da zaruže, ja sam već tada drukčije razmišljao, a to mogu zahvaliti treneru Pijetraju, ali i obiteljskom odgoju.

:: A obitelj je, čini se, uvijek bila vaša stijena iza koje ste se mogli skloniti, ali i s koje ste se mogli otisnuti.

– Mi smo prava radnička obitelj. Djed je 30 godina radio na baušteli u Njemačkoj, a otac je zaposlen od 18. godine. Moja majka ne radi u struci, a završila je KIF, jer se posvetila obitelji i poprilično se namučila s nas petero djece. Svi su oni bili vrlo radišni i od njih sam naslijedio disciplinu.

:: Je li nekome od njih odlučio posvetiti ovaj naslov?

– Nadam se da će ih biti još, da će ih biti za sve, a ovaj bih posvetio pokojnom djedu Stjepanu koji je umro prošle godine. S obzirom na to da mi je bio velika podrška i da smo imali poseban odnos, žao mi je što nije poživio da dočeka ovaj trenutak. On je doista imao težak životni put, spavao je po vagonima, gladovao, radio najteže poslove samo da bi mogao nešto priskrbiti obitelji. Na koncu je napravio dvije kuće, našu i svoju, i imao, hvala Bogu, lijepu starost.

:: Koliko primjećujete strahove članova obitelji dok boravite u gladijatorskoj areni?

– Kada sam bio mlađi nisam obraćao pažnju na to strahuje li netko za mene. Tek poslije shvatio sam koliko je to njima bilo stresno, kako sve moje mečeve teško proživljavaju. Najkritičnija je bila prva sezona Svjetske lige, bio sam klinac od 18 godina, a borio sam se s opasnim borcima.

:: U jednom trenutku obitelj vas je ipak prestala nagovarati da se okanite boksa.

– Dogodilo se to nakon osvajanja svjetskog juniorskog zlata prije pet godina. Tada je to postala boksačka obitelj koja danas ima više informacija o boksu od mene. Oni pažljivo prate moje suparnike, gledaju njihove mečeve, komentiraju, a jedno je vrijeme boks trenirala i mlađa sestra Marta koja je bila doprvakinja Hrvatske. Mama posebno kuha za mene, a svi paze da ne budu preglasni kada ja spavam. Jako se svi trude oko mene. Doista ne mogu poželjeti bolju obitelj. Bog me nagradio talentom za sport, ali i takvom obitelji.

:: Uoči finala EP-a majka i sestra išle su u ckrvu pomoliti se za vas.

– To nisam ni znao, no ženski dio obitelji to emotivnije proživljava, a mama najviše. Ona još ne može gledati moje mečeve. Ne znam ženu koja se toliko namučila u životu, ona se najviše žrtvovala za obitelj, čak i više no što je trebalo.

:: Kakvu je pak ulogu u svemu odigrao otac Pero?

– Tata je fenomenalan, nikad se nije previše petljao u moju karijeru. Ima roditelja koji, kada im dijete postane uspješno, požele dio slave za sebe, no on nije takav. On mi je uvijek bio utočište, uvijek mu je najvažnije da ostanem zdrav i normalan, a u boksu što bude. Nikad mi nije rekao da moram osvojiti medalju, da moram zaraditi novac, uvijek mu je najvažniji moj duševni mir. Zato je upravo on taj kojeg prvog nazovem nakon meča. Psihički je čvrst i on mi je nekakav svjetionik.

:: Tatu ste tijekom razgovora oslovili s Pero Istina. To je očito njegov obiteljski nadimak?

– Tata jako voli istinu i uvijek tjera neku pravicu, to mu je životna misija. Bio je u politici i uvijek se borio za pravdu, no toliko pošten nije mogao ostati u politici. Bio je u ratu i jako je ogorčen što se dogodilo s državom za koju se borio, ne može se pomiriti s nekim stvarima.

:: Jeste li i vi vjernik kao vaš ukućani?

– Vjerujem u Boga, katolik sam, to je naša obiteljska tradicija. Nije da se molim prije mečeva, no odem nedjeljom na misu jer mi vjera daje neku posebnu snagu. I moja djevojka Marinela je vjernica pa sam se dodatno produhovio otkako sam s njom u vezi.

:: Vrhunske sportaše oblijeću djevojke s raznim motivima. Kolika je sreća naići na tako srodnu dušu?

– Moj trener Leo zna mi nekad reći da sam rođen pod sretnom zvijezdom. Ja doista mogu biti sretan zbog Marinele jer je ona prihvatila moj način života. Nekad se dogodi da tjednima ne stignemo nikamo otići, no ona mi nikad ne predbacuje da joj posvećujem premalo vremena. U tom smislu nije zahtjevna, ali jest u smislu pažnje odnosno iskazivanja ljubavi lijepom riječi, poljupcem i slično. Nikad mi ne kaže nisi mi kupio ovo, nisi me vodio onamo, a kada imate takvu osobu onda biste joj dali sve što imate.

:: Osim starije i mlađe sestre, imate i starijeg i mlađeg brata, a za njega nam je trener Pijetraj rekao da u 30 godina nije vidio takvog talenta.

– Matija je tri godine mlađi, puno je veći talent od mene i on bi bio puno bolji boksač od mene. Za mene je bilo vrlo šokantno čuti da ne smije nastaviti boksati zbog medicinskih razloga. On je nakon pola godine treninga bio treći kadet u Europi, a bio bi i prvi da ga nisu pokrali. To mu je bilo sve u životu i znam da se jako razočarao i još nije pronašao nešto u čemu bi našao kompenzaciju. Zato u meni još uvijek tinja nada da će mu se nalazi poboljšati i da će se vratiti boksu. On i danas izgleda sasvim zdravo, mogao bi se, recimo, baviti atletikom, ali zbog problema sa zgrušavanjem krvi ne smije primati udarce. Slali smo nalaze u Japan i SAD i osvjedočili se da je vrlo mali postotak ljudi u svijetu koji imaju taj problem.

:: Jeste li i vi imali teških trenutaka, svojevrsnih prekretnica?

– Boksačke sudbine su uglavnom tužne, no ja se nadam da moja neće biti takva. Eto, jedino su Mavrović i Drviš nešto napravili, a ujedno i nešto stekli, a nije uspio jedan Filip Palić koji je po talentu mogao biti uz rame Mayweatheru i Pacquiau. Ja sam imao krizu kada je Mario Preskar morao završiti karijeru. U njega sam tada gledao kao u boga i tjedan dana nisam dolazio u klub jer sam pomislio ako on nije uspio, kako ću onda ja. Tada sam bio na rubu, no nešto manje od godinu dana kasnije postao sam svjetski juniorski prvak i dobio novu volju.

:: Dio vašeg odgoja preuzeli su i treneri iz Boksačkog kluba Leonardo?

– Leo je boksački fanatik i on mi je prenio taj spartanski duh. Trener je koji traži sljedbenike, ljude koji će čvrsto vjerovati u njegov rad. Ja sam pak tip koji sve voli znati, sve voli propitivati i ponekad napraviti nešto na svoju ruku pa dođe i do manjih sukoba. Recimo, ja mislim da bih trebao više trenirati, a on misli da treniram dovoljno.

:: U istom klubu stasao je i naš drugi osvajač europske medalje Hrvoje Sep. Je li on svojevrstan fenomen s obzirom na to da je počeo boksati s 21 godinom?

– Po predispozicijama, rekao bih da je njegova bronca možda i veći rezultat nego moje zlato. Jer ja sam rođenjem dobio brzinu, visinu, težinu, a on je puno toga morao nadoknaditi svojim radom. On je rijetko vrijedan i uporan borac i ima filmsku priču. Kako živi, zaslužio je olimpijsko zlato. Nedostatak mu je kasni početak, i to u vrlo jakoj kategoriji, a i dosta je niži od svih, više je građen za hrvanje nego za boks.

:: S obzirom na to da je u klub uložio jako puno novca, trener Pijetraj zacijelo priželjkuje vaš uspjeh u profesionalnom boksu. Koliko pak vi sanjarite o velikoj zaradi?

– Volio bih da se to dogodi, ali to mi nije presudno, u mojoj obitelji se nikad ne priča o novcu. Doduše, volio bih naplatiti svoj trud, da tim novcem mogu pokrenuti neki svoj biznis.

:: S jednokratnom nagradom koju ćete dobiti od države nećete moći učiniti bogznašto.

– Za ovo zlato dobit ću 30.000 kuna, a ostat će mi 20.000 nakon poreza i držim da je to podcjenjivački, da ne kažem sramota, za ovih 10 godina teškog rudarskog rada koji je prethodio ovom naslovu. U Srbiji se za isti takav rezultat, a oni gospodarski slabije stoje od nas, dobije 30.000 eura i doživotna mirovina nakon 35. godine.

:: Postanete li uspješan profesionalac, to više neće biti važno. Sanjarite li o borbi u Las Vegasu za naslov profesionalnog prvaka svijeta?

– Ne, više sanjarim o olimpijskom finalu. Sebe ne gledam kroz blještavilo pozornice na kojoj boksam, nego koliko mogu biti bolji nego što sam danas. Ne bih htio biti megazvijezda, već čovjek koji može imati privatni život.

>>Filip Hrgović ponovio uspjeh Mate Parlova i osvojio europsko zlato!